Izrevoltirana homofobičnim bljuvotinama koje određene persone kače po društvenim mrežama, pišem ovaj tekst ignorišući činjenicu da takve stvari ne treba da me uzbuđuju a još manje da me iznenađuju uzimajući u obzir profil takvih ličnosti. Velike ideje patriotizma, tradicije i porodičnih vrijednosti će me jednom sahraniti, kunem se. Gdje nestade ona utopijska priča o progresu, budućnosti i slobodi? Razumijem stare ljude kojima je teže da prihvate da se društvo mijenja, da godine prolaze i da je početak 20. vijeka kada su žene tretirane kao rasplodne krmače a muškarcima naređivano da umiru ili u njivi ili na frontu prošlo. Tim generacijama ne vrijedi pričati, treba ih pustiti da u miru dokrajče to malo života što im je ostalo. Ali mladi? Gdje je njihova svijest? Znam da sve potiče od kućnog vaspitanja ali čak i to treba uzimati uz rezervu. Odrasla sam u relativno liberalnoj porodici gdje se ako ništa drugo makar nije zabijao nos u tuđe živote i izbore. Na tome sam zahvalna iako mi nekad kroz glavu prođu ona škakljiva retorička pitanja šta bi bilo da nisam strejt, da želim da abortiram ili budem dio vojske. Na koliku bih zapravo podršku naišla? Nekako se na Balkanu o tim „nekonvencionalnim“ pitanjima ne priča ako se ne mora. Ako imaš sreću da si heteroseksualne orijentacije, da se ponašaš u skladu sa polom kojem pripadaš i gajiš ideje koje se ni po čemu ne razlikuju od očekivanih, dobro je. Nema potrebe razgovarati o nečemu što se nas ne tiče. Seksualno obrazovanje je nešto što se izbjegava u širokom luku, što se ne objašnjava i čega se stidimo. Ako ste u mogućnosti, uvalite djeci enciklopediju u kojoj je sve potanko objašnjeno, ako niste molite boga da vam se šesnaestogodišnja ćerka ne vrati kući sa ekskurzije u drugom stanju ili sin sa nekom od veneričnih bolesti. Da me ne shvatite pogrešno, razumijem ja roditeljske muke kada ove teme dođu na red. Ja prva ne znam kako bih objasnila klincima te prirodne potrebe koje dolaze sa pubertetom. Ali opet…i to je dio učenja i vaspitanja, žao mi je.
Nego, da se vratim na slobode i zakržljalost ovog našeg balkanskog mentaliteta. Iznenađena sam procentom mladih ljudi kojima su vidici toliko suženi da mogu bez problema da nose one konjske štitnike za oči. Ne moraš da voliš i lično odobravaš nečiju različitost ali moraš da je poštuješ. Nemaš prava da posežeš za osudom ili još gore nasiljem jer to ničemu ne doprinosi. Ako nisi ugrožen (a vrlo često nisi) nečijim stavom po pitanju religije, nacije ili seksualne orijentacije ignoriši i zadrži svoje mišljenje za sebe. Ne postoji način da tu osobu „okreneš na pravi put“ i zato nastavi da živiš po svom i pusti druge da rade isto. Mrzim činjenicu da su društvene mreže izgubile svoj zabavni karakter i postale poprište borbe između okorjelih pobornika tradicije i „novog vala“ a obje strane su tek u 20im ili 30im godinama života. Da mi nije mučno smijala bih se instagram storijima na kojima prvo vidite sliku Ostroga i citat nekog patrijarha a zatim vrele fotkice sa plaže (većinom je u pitanju ista osoba koja stoji iza ovih objava). Ateista sam, ne volim popove i mrzim uplive crkve u politički ili društveni angažman običnih ljudi. To ne znači da ne poštujem one koji su duboko religiozni ali realno, koliko je takvih? Licemjerstvo bi valjda isto bio grijeh, otkud znam. Nacionalizam je takođe priča za sebe, naročito ovdje kod nas. Učena sam i upućivana preko administracije i preko familije da se izjašnjavam kao Crnogorka, državljanka Crne Gore koja je postala nezavisna država 2006. godine. Ta činjenica nekome može da smeta ili ne ali tako je. Ja sigurno nisam bila ta koja će birati gdje će se roditi i odakle će joj biti roditelji koji su realno oboje prvo bili samo Jugosloveni. Ali sve je to nebitno. Ako želim, mogu da kažem da sam Marsovka i to će biti moja lična stvar. Nikada ništa nisam propagirala niti ću ali kao što rekoh, na pitanje „nacionalnost“ u formularima mogu da upišem samo ono koje mi piše u ličnim dokumentima i čemu pripadam svim srcem. Biti ponosan na svoje porijeklo je jedno od osnovnih prava. U redu je živjeti u nekoj državi i izjašnjavati se kao pripadnik druge, ali poštovati zakone i one koji se izjašnjavaju drugačije je must have.
I evo nas do nabolnije tačke svih velikih Balkanaca i tradicionalista: gej populacija. Zar je to zaista još uvijek važna tema? Očigledno jeste. Ponavljam, starim ljudima se može oprostiti donekle na izlivima netrpeljivosti jer dolaze iz drugačijeg miljea. Ali mi koji smo odrasli u doba interneta i širokog spektra načina informisanja, koji je naš izgovor? Ne znam da li bih voljela ili ipak ne da čujem odgovor na ovo pitanje. Bilo bi lijepo da „bebe devedesetih“ prestanu da se ponašaju kao da imaju 80 godina i otvore se malo. Opet, nije stvar u ljubavi već u poštovanju. Biti ljubazan je valjda nešto što prvo naučiš kad izađeš da se igraš ispred zgrade. Ako vas roditelji ipak uče stvarima koje nisu prihvatljive oduprite se pobogu. Uključite te vijugice ako ih imate i sagledajte malo širu sliku. Porodica nije svetinja koja se slijepo sluša. Ona je samo početna tačka koja vam pruža sigurnost i koja pokušava da vas usmjeri ka onome što ona misli da je ispravno ali nije bezgrešna. Važno je osluškivati promjene i prigrliti toleranciju što je više moguće. Klimajte glavom dok razgovarate sa nekom Milodarkom iz kolašinskog zaseoka i mislite u sebi „pa nije baš tako ali dobro“. I držite se podalje od društvenih mreža koje će vam biti platforma za kačenje zastava i krstova ako nije neki „važan“ praznik (koji su realno najrizičniji i koji izazivaju najviše tenzija). Da citiram nešto što sam nedavno pročitala baš na onom prokletom instagramu: „Potrebno je cijelom svijetu reći, budite dobri, budite nježni svaki dan“.