Pretpostavljam da vam je poznat termin femme fatale. Ako ni zbog čega drugog onda makar zbog svih onih akcionih filmova gdje imate u vidokrugu plavušu u nekoj ikoničnoj haljini sa pištoljem u ruci i ljubavno-mrziteljskom odnosu sa zgodnim protagonistom. Međutim, u istoriji umjetnosti se radi o čitavom jednom konceptu koji je slojevit, izuzetno popularan i blizak skoro svim epohama i pravcima. Nakon što sam temeljno isprala svoju napaćenu dušu svim dostupnim djelovima filmova o Džejmsu Bondu i Indijani Džounsu, palo mi je na pamet da malo pročešljam ovaj segment koji je drag svakoj feministkinji a još draži muškom rodu.
U 19. vijeku dolazi do buma koji je prouzrokovao da „opasne žene“ budu na platnima modernih umjetnika ne toliko zbog moralno didaktičkih vrijednosti kao ranije koliko zbog pretežn divljenja ženskoj moći i svojevrsnoj superiornosti koja se kroz istoriju mnogo puta pokazala kao neupitna. Međutim, vratimo se na početak. Arhetip je dosta star i jedan od prvih primjera vuče korijene iz antičke Kine, postojbine konkubine Daji koja je opčinila jednog cara i navela ga da bogato carstvo gurne u propast (naravoučenije, birajte s kim spavate iako znam da je nemoguće). U hindu mitologiji je poznata priča o ženi po imenu Visha Kanya koja je svoje žrtve zavodila a potom i trovala. Homer je pjevao o čuvenoj Kirki koja je mamila izgubljene moreplovce na svoje ostrvo i pretvarala ih u životinje kada joj dosade (između ostalih i Odiseja ali gle čuda Penelopa ga ipak nije uzalud čekala). Biblija takođe vrvi od opasnica koje mogu da vam dođu glave ili zbog višeg cilja ili prosto zbog dobre naplate. Od Judite do Dalile imate široku lepezu slika koje za centralnu temu uzimaju nježno žensko tijelo koje postaje ubojito oružje.
Što se umjetnosti tiče, neki istraživači tvrde da su prerafaeliti podigli ovu temu na viši nivo. Naime, prerafaeliti su bili grupa umjetnika koja se zalagala za vraćanje starim vrijednostima, prije „koruptivne renesansne epohe“. Vraćali su se formalnom, ukočenom, moralizatorskom srednjevjekovnom kvatroćentu. Radilo se o duboko konzervativnom (neki bi rekli čak i regresivnom) pokretu. S druge strane, što je čak i kontradiktorno, prerafaeliti su bili opsjednuti ženskim likom ali nisu znali kako da mu pristupe. U njihovim radovima one su prikazane kao krhke, nestvarno lijepe, apsolutno daleke i nepojmljive, bez ikakvog dodira sa realnošću. Iako nisu bile femme fatale u pravom smislu riječi (niko ih od prerafaelita nije slikao kako odrubljuju glave ili predvode vojske) bile su pogubne zbog samodestrukcije koja je proisticala iz slijepog osjećaja obožavanja.
U drugoj polovini 19. vijeka uloga žene u društvu se rapidno mijenja. Povećava se njihov pristup edukaciji i zapošljavanju, emancipacija pravi stidljive ali primjetne korake koji će lansirati žensku populaciju u okrutni svijet muških zavrzlama. Stvara se potpuno nova percepcija žene koja je inteligentna, nezavisna i seksualno autonomna. Iako je i dalje moglo izazvati negodovanje, sve češće ste mogli da sretnete žene koje voze motocikle, puše cigarete, izlaze u klubove i barove i kojima muškarci „nisu potrebni“. Zbog erupcije tolike ženske osamostaljenosti i konačnog odbacivanja okova konzervativne tradicije, nastaje svojevrsni strah od modernih, novih žena. Odjednom je femme fatale bila skoro svaka prosječna žena koja je odlučila da se opusti petkom uveče nakon napornog radnog dana. Paranoja je zavladala, uz toliku slobodu šta se sljedeće može očekivati od ženskog roda? Iako se otvoreni prezir manje ili više sputavao, slike poput „Sfinge“ Gustava Morea ukazuju na to da trebate držati četvore oči otvorene kada ste u blizini ljepšeg pola.
Jedan od posljednjih eksera u sanduku koji osuđuje žene na propast u 19. vijeku jeste strah od sifilisa. U ovom periodu prostitucija cvjeta i samim tim i mnoge venerične bolesti. Navodno su čak i Mane, Gogen, Van Gog, Henri Tuluz Lotrek bili zaraženi nekim oblikom sifilisa. Iako zvuči kao podatak iz žute štampe, ne pominjem to zarad senzacionalizma. Bojazan za fizičko zdravlje, veze između seksa i smrti dali su svoj pečat umjetnosti. Tema femme fatale više nije vezana za savremenu heroinu već bludnicu koja je operisana od svakog oblika morala i koja maltene može da ubije poljupcem. Ovakav način razmišljanja i doževljavanja žena i njihove moći nije nestao preko noći. Franc fon Štuk je 1909. godine naslikao sliku jednostavnog naziva „Grijeh“. Prikazana je naga ženska figura u nedefinisanom mračnom ambijentu obavijena zmijom koja je jasna asocijacija na prvi grijeh. Zbog tamnih boja, upečatljive zmijske glave i misteriozne ljudske pojave slika je na prvi pogled jeziva. Ona možda upozorava, možda plaši ili čak osuđuje one sklone grešnim radnjama i mislima. Iako koncept femme fatale ima svoje faze, u popularnoj kulturi ipak preovladava pozitivna konotacija. Doduše, ako pitate Hičkoka i obratite pažnju na njegov film „Sjever-sjeverozapad“ primijetićete da svaka femme fatale figura mora da posjeduje i onu zlikovačku, nečistu crtu. Za kraj, bilo da ste poklonik feminizma, najcrnji šovinista ili samo prostodušni, u ovom konceptu možete pronaći nešto u čemu ćete iskonski uživati i što će vam nahraniti ideale.
