Imam pomiješana osjećanja kada je u pitanju jugonostalgija. Smatram da su jedini ljudi koji imaju pravo da žale za tim bajnim, utopijskim vremenom oni koji su ga zapravo proživjeli. Trend „jugonostalgičara“ rođenih kasnih 90ih ili čak dvijehiljaditih mi ide na živce. Svaki sistem i svako vrijeme ima svoje dobre i loše strane. Vrlo je vjerovatno da ćemo u 2060. čeznutljivo prepričavati dramu pod nazivom „Dvadesete godine 21. vijeka“ koje su bile odvratne ali sa takozvanim svijetlim tačkama. Da ne bude zabune, ja lično uživam u pričama mojih starih o njihovoj mladosti provedenoj u bivšoj nam državi. Ali mislim da ne mogu da imam čvrst stav koji naginje ka onom dobrom starom „onda je bilo bolje“. Otkud ja to mogu da znam iz slabašnog sekundarnog iskustva stečenog na porodičnim ručkovima? Zato je cmizdrenje klinčadije po komentarima ispod ex yu hitova i po instagram story-ima najblaže rečeno komično. Potreba isticanja i pretvaranja u posebne pahuljice je nešto što se prođe u ranom pubertetu i zaista nema smisla prenositi iritantne tinejdžerske bubice u kasnije životne faze.
S druge strane, estetika i kultura življenja 80ih godina u Jugoslaviji mi ponekad zagolica maštu. Ako ste ikad tražili stan za rentu u Beogradu, prepoznaćete mučno naglašavanje zakupaca koje glasi: „bez praistorijskog namještaja“. Skoro svaki drugi oglas sadrži fotke miljea, glomaznih regala, televizora koji možda još uvijek hvataju samo dva kanala itd. Forma ideale rules, prijatelji! Na neki način je slatko osjetiti specifični miris starudije koja je preživjela komunizam i teleportovala se 40 godina u budućnost. Ipak, zakopati se u prošlost koja odavno više ne postoji je znak ili neprobojne komfor zone ili nemogućnosti uspostavljanja koraka sa vremenom. Normalno da stari ljudi koji i dalje žive u stanovima koje su dobili od države to ne treba da dotiče. Odradili su oni svoje, sad su zaslužili da utonu u one ružne razmekšane fotelje i glancaju porcelan sa regala. U vrijeme kada su svi bili drugovi i drugarice i nosili crvene partijske knjižice, umjetnost je vijugala između infrastrukturnog razvoja i opsjednutosti radom koji donosi blagostanje kako pojedincu tako i državi. Počeo je da pulsira Novi talas. Omladinci su buntovno osnivali bendove, filmska industrija je počela da se udaljava od partizanskih filmova a likovne umjetnosti su pokušavale da se usklade sa evropskim i američkim pojmovima savremenosti. Zvuči vrhunski zar ne? Zamišljam moju dragu majku kako sitnim koracima u ljubičastim štiklicama prelazi sarajevsku čaršiju sa najnovijom pločom ispod ruke i žuri ka studentskom domu. Međutim, u tom umjetničkom smislu, ko kaže da smo se unazadili? Vraćanje retro stilovima ni u kom slučaju ne treba poistovjećivati sa kopiranjem ili još gore, stagniranjem. Moja generacija uživa u sasvim novim bitovima, muzičkim žanrovima, bendovima koji će za 30 godina biti predmet prisjećanja i prenošenja djeci i unucima. Savremena likovna umjetnost ne može biti življa. Ona može da vam se dopada ili ne. Možemo na nešto da gledamo kao na kič, šund, dozvoljeno nam je da ne razumijemo performativne spektakle slične Marini Abramović. Ono što nam pak nije dozvoljeno, jeste da idealizujemo prošlost i grčevito se držimo za jednu epohu koju smatramo prime time-om. Hrabrost koju iziskuje eksperimentisanje u svakom mogućem polju, nemjerljiva je. Podržati mlade ljude koji iskaču iz šablona i stvaraju svoj umjetnički izraz je obaveza što laika što kritičara. Naravno, uvijek postoje promašaji. Struka treba da bude objektivna i nema potrebe podilaziti obavezi podržavanja. Međutim, zvjezdice za trud se uvijek računaju. Moja predivna drugarica Đulija gaji veliku ljubav prema rep muzici. Nedavno je uspjela da snimi svoju prvu pjesmu. Bio je to ogroman iskorak iz udobnosti svakodnevice. Sasvim dovoljan dokaz da je sve moguće i da je preduzimanje konkretnih akcija ključno. Čak i ako je ne pronađu dežurni lovci na talente, ona se prepustila jednoj od svojih strasti i zadovoljila je svoju umjetničku potrebu da se pokaže u javnom prostoru. Samo ta činjenica zaslužuje poštovanje i bezrezervnu podršku.
U jednom ranijem tekstu sam napisala kako ne vidim ništa revolucionarno na polju umjetnosti našeg vremena. Kakva zabluda! Kakva gruba greška! Mea culpa, časni sude. To je zato što ne gledamo dovoljno široko. Širina se doduše stiče, bar se nadam da je tako. Umjetnička društva se dosta razlikuju sada u odnosu na famozni 20. vijek kako u svijetu tako i na Balkanu. Moguće je da nisu toliko nametljiva. Teško da ćete u kafani sresti grupu ekscentrika koji se potajno mrze ali sarađuju silom prilika. Ipak, njihov doprinos društvu nalazi se u punim galerijama i muzejima. Čak i ako dođete samo zarad jeftinog alkoholisanja i dalje ste svjedoci nečega novog, nečije interpretacije ličnih misli, osjećanja i kritika upućenih kome god. Maraton se nastavlja pa dokle stignemo. I to su sve ljepote budućnosti koja je i neizvjesna i uzbudljiva. Dok je umjetnosti biće i istoričara iste. A dok je umjetnosti kao pojma biće i umjetnika u koje ja svim srcem vjerujem.