Vjerujem da dobar broj vas voli hororce. Znate već kako to ide, svaka pidžama žurka ikada se završi gledanjem nekog jeftinog horor filma u kojem se ne zna da li je gora gluma ili efekti. Naravno, kad imate oko 12 Ili 13 godina i to je dovoljno da doživite blagi srčani udar i strah od vraćanja kući kada ste sami. Moje društvance i ja smo godinama praktikovali gledanje horora na rođendanima. Jednom smo oko 6 ujutru gledali neku glupost sa lutkama (ne sjećam se imena) i recimo samo da sam zajedno sa mojom ljubljenom Saškom propustila pola priče jer mi je bilo prestrašno.
Prošle su godine i vremenom se razvije neka vrsta imuniteta kada je u pitanju strah od fikcije. Čak moram priznati da volim da čitam i slušam o stvarnim zločinima i zločincima koji su postali „legendarni“ u popularnoj kulturi, pretežno američkoj i britanskoj. Ne brini mama, nemam psihopatske tendencije samo mi je zanimljivo s vremena na vrijeme da istražujem mračne hodnike tih umova i kontekste u kojim su se određeni užasi dešavali. Međutim, danas nećemo pričati o tome. Umjetnost, posebno ona u periodu baroka, bila je poprište dramatike i davala je umjetnicima određeni „alibi“ da izbace iz sebe agresiju, tugu, očaj a sve u kontekstu biblijskih tema (realno čega drugog). Pisaću o jednoj od omiljenih scena u režiji dvoje različitih slikara, Karavađa i Artemisije Đenteleski. Scena je naravno Judita i Holoferno.
Prvo kratak kontekst. Starozavjetna priča govori o Juditi, mladoj ženi čiji je narod pod opsadom neprijateljske vojske predvođene strašnim Holofernom. Zahvaljujući ženskim čarima uspijeva da pridobije interesovanje vojskovođe koji je prima u svoj šator i nakon obilnog pića i zavođenja biva ubijen, preciznije obezglavljen. Ovo se smatra herojskim činom, svojevrsnom pobjedom dobra nad zlom. Jedna žena je žrtvovala svoja moralna načela zarad većeg dobra. Njena hrabrost i način na koji je izvršila ovaj zločin svrstali su je u sam vrh tkz. Femme fatale grupacije koja će vjekovima kasnije biti zastupljena u simbolizmu. U svakom slučaju, sad kada znate legendu nije teško dokučiti koja scena je bila najzastupljenija u baroknom slikarstvu.Naravno, scena ubistva. Međutim, nije baš barok izmislio toplu vodu kada je ova tema u pitanju. Bilo je Judita i u renesansi ali mnoogo blaže i sofisticiranije oblikovane nego u dragom nam baroku. Srednji vijek se zaista ne zove džabe mračno doba. Ne samo zbog manjka prosvetiteljstva već naravno i zbog katastrofalnih moralnih i svih drugih posrnuća društva. Crkva je u svemu vodila glavnu riječ (nemojte me kamenovati ali nažalost ne vidim da je danas drugačije u ovom našem dijeliću svijeta) i bilo je malo mjesta za slobodnu misao. U ranoj renesansi Judita je prikazivana kao potpuno obučena heroina, neka vrsta prefiguracije djevice Marije. U kasnijoj renesansi ona postaje „zavodnica-atentatorka“ u sjaju neskrivene ženske seksualnosti.
Ali, barokni prikazi su poslastica! Krenimo prvo od Karavađa. Rođen je samo 2 dana nakon mene ali jedno pet vjekova ranije (vagica u horoskopu iako po nekim istraživačima i nije bio pretjerano mile naravi). On je bio majstor svjetla i sjenke i to je ono što je obilježilo njegov rad ali isto tako i uplovilo u baroknu epohu kao njena bitna odlika. Ciaro-scurro, na italijanskom. Judita mačem presjeca Holofernov vrat, draperija se vijori u pozadini, ambijent je mračan i nedefinisan. Krv pršti dok Holofernovo lice odaje užasnut i iznenađen izraz. Pored Judite je njena služavka spremna da prihvati glavu kao trofej i u ulozi svjedoka koji je pasivan. Međutim, Judita je u interesantnom položaju. Ona se odmiče od svoje žrtve, ustuknula je. Agresija se naslućuje u činu ali ne i u njenom izrazu lica ili pokretima. Ona ga steže za kosu i to je jedina tačka dodira između atentatorke i ubijenog. Njih dvoje su okupani svjetlom, kao da je reflektor usmjeren ka njima. Oni su bitni, na njih treba obratiti pažnju. Starica je u mraku, nijemi asistent. Draperija u pozadini naglašava krv koja pršti i grozotu i dramu koja se zbiva pred našim očima. Sve u svemu, Karavađo je ovo odradio „muški“ što bi se reklo. Postavio je scenografiju, aktere, dao nam dnevnu dozu užasa i ljepote i što se njega tiče dovoljno.
Artemisija Đenteleski je pak, drugačije iscenirala svoje viđenje ove jezive noći. Ona je bila žena u zlu vremenu. Bavila se profesijom koja je bila namijenjena muškarcima, nije se ponašala u skladu sa „pravilima i očekivanjima“ i bila je jedna moderna, jaka žena koja se borila za svoje zasluženo mjesto u umjetničkim krugovima. Nažalost, blistava karijera i potencijal koji je imala kao mlada početnica biće zagorčani najgorom stvari koja može da se desi bilo kome. Silovanjem. Sačuvani su transkripti suđenja protiv njenog učitelja i mentora koji se vjerovatno i danas mogu naći u nekim arhivima ili čak na internetu. Taj traumatičan događaj učinio je njen rad sirovijim i mračnijim. Mnogi istraživači su spekulisali da je njena Judita zapravo odraz same Artemisije koja se sveti čovjeku koji joj je nanio neopisiv bol i smrskao nešto u njenoj duši. Za razliku od Karavađa, Artemisija pristupa sceni ubistva mnogo brutalnije. Njena Judita takođe presijeca Holofernov vrat bodežom ali to čini agresivnije, ona ulaže svu svoju snagu u ovaj čin. Izraz lica je odlučan, ona prihvata ulogu ubice objeručke. Holoferno se brani iako su to uzaludni napori. Služavka nije starica koja stoji po strani i čeka da joj gospodarica završi sav posao. Ona je ovaj put mlada, energična. Ona se baca na Holoferna i sputava njegove pokrete olakšavajući protagonistkinji da ga konačno savlada. Mnogo je strasti, drame, krvi i osjećanja utkano u ovo djelo i biću krajnje neprofesionalna i reći kako Karavađo možda jeste prikazao dio pozorišne predstave sa fascinantnim ciaro-scurro efektima ali Artemisija je dala dozu moći i ostavila parče sopstvenog bića da lamentira nad platnom.
I ovdje ću stati. Naravno da je tema Judite nastavila da živi i nakon baroka. Gustav Klimt joj je odao počast na svoj dobro poznat način sa gomilom zlata i sopstvenom ljubavnicom u glavnoj ulozi. Franc Štuk je takođe uradio jednu verziju koja neodoljivo podsjeća na barokne korijene zbog femme fatale momenta sa mačem u rukama. Iskreno, ko kaže da su horori samo produkt sedme umjetnosti? Da oprosti gospon Hičkok.