Kako ste? Kada ste posljednji put čuli to pitanje i imali priliku da na njega iskreno odgovorite? U buri današnjih nepredvidivosti čovjek se lako izgubi i zaboravi da diše duboko, da se osvrne oko sebe i provjeri šta se dešava sa dragim ljudima. Bitke mogu da se bore i u sebi i naglas. Bitno je uvijek imati nekoga ko će vas saslušati i na koga možete da računate. Ako imate makar jednu takvu osobu dobro je. Dozvolite sebi da budete ranjivi, plačite, dajte sebi pravo da budete tužni bez specifičnog razloga, razgovarajte. Ništa od toga vas ne čini slabim ili lošim. Baš suprotno. Kada uspijete da se ispraznite dajući do znanja i sebi i drugima da nije sve savršeno počinje potraga za načinom da se to stanje promijeni. Ne postoji glup razlog za osjećanje tjeskobe i nezadovoljstva. Ja za svoje 22 godine života nisam uspjela da pronađem emotivnog partnera i to počinje sve češće da me remeti. Mnogi će reći: „Imaš vremena. Ne žuri. Biće kad se najmanje nadaš. Okreni se drugim stvarima. Ne razmišljaj o tome. Ne glupiraj se. Ih, velikog mi problema! Čekaj da vidiš kako je onom nekom ko ima stvaran problem“. I to su rečenice koje bi svakoga u sličnoj situaciji izbacile iz takta. Svakome je njegova muka najteža i poređenje sa drugim, „ozbiljnijim“ situacijama su apsolutno nepotrebne. Strah od samoće je zajeban. Panični napadi izazvani mišlju da ćemo ostariti sami i nesrećni, bez te nježne naborane ruke koja će držati našu isto toliko naboranu i deformisanu, opravdani su. Zbog toga se disfunkcionalni brakovi i veze ne prekidaju. Svi želimo da provedemo život pored nekoga ko nas voli i koga volimo. Nekoga ko će svakodnevne izazove učiniti lakšim. Neko tu osobu nađe sa 15, neko sa 30 a neko nikad. U redu je plašiti se samoće i emotivne neispunjenosti. U redu je osjećati nemoć i bol gledajući druge oko sebe koji djeluju srećno. U redu je biti ljubomoran ponekad (u granicama normale i bez potrebe da se reaguje vođeni tim osjećanjem). Čak je u redu i pružati šanse, tragati, pokušavati. Niste nemoralni ako s vremena na vrijeme pokleknete pred niskim strastima da biste ublažili učmalost koja vam se uvukla u kosti. Žene nisu drolje ako spavaju sa muškarcima koje ne poznaju jer su toliko prokleto usamljene. Niko nema pravo da osuđuje nešto u što nije do detalja upoznat. Samo ne zaboravite da dišete. Plačite ali dišite. Koliko god da boli, koliko god da želite da iščupate nešto iz grudnog koša što vas pritiska, dišite. Pokušajte da zagrlite sebe, radite na sebi, nadajte se. Pokušavajte da volite sebe čak i danima kada vam se čini da je to nemoguće. U redu je i ako ne uspijete u tome. Sjutra je novi dan, pokušajte opet. Ako na kraju i ostanemo sami, ako završimo u soliterčini na desetom spratu sa 5 mačaka i nesnosnim sestrićima koji nam dolaze vikendom u posjetu dišite. Predugo to nismo radili. Hajde da zajedno udahnemo duboko, popijemo nešto toplo i pričamo o romantizmu.
Koja vam je prva asocijacija na riječ tj. termin „romantizam“? Moja naivnost je to prezentovala sebi kao nešto romantično, uljepšano, nešto što se odvaja od stvarnosti, nešto nježno i pjevljivo. Istina je malo drugačija. Postoji nešto što se zove „tamni romantizam“. U slikarstvu on biva ispoljivan mračnim i tamnim bojama, još crnjim temama i ta djela potpisuju slikari sumnjive psihičke stabilnosti. U književnosti je Gete jedan od najistaknutijih romantičara. Romantičari imaju tu čudnu fascinaciju nesrećnim ljubavima, smrću kao jedinim izlazom iz muka ovozemaljskog života i često su prepoznavani kao „ukleti pjesnici“. Romantizam je svoj uspon doživio u 19. vijeku iako je nastao već krajem 18. Veliki akcenat je na osjećanjima posebno onim koji se vezuju za stravu, užas, strahopoštovanje i ostale mračne misli. U početku je ovaj pravac bio odgovor na rastuću industrijalizaciju i prebrz razvoj društva. Vremenom je postao fioka u koju se mogu strpati umjetnici sa crnim oblakom nad glavom, vječito u magli osjećanja i sa paletom kojom dominiraju sivi tonovi. Reći ću vam sada nešto o slici koja se zove „Lutalica nad morem magle“. Dobar naziv a? Slikar je Kaspar David Fridrih. U pitanju je njemački slikar i grafičar. Rođen je 5. septembra 1774.(ako niste znali ostavljam datume rođenja da biste mogli da gledate u horoskop, znam da hoćete). Veoma je bitna ličnost u krugu njemčkih romantičara i najpoznatiji po neobičnim pejzažima i životnoj filozofiji koja se savršeno uklapala u novonastali pravac. Naime, jednom prilikom izjavio je sljedeće: „Nisam toliko slab da podlegnem zahtevima svog vremena koje je u suprotnosti s mojim uverenjima. Ja stvorim čauru oko sebe i puštam da drugi urade to isto. Ostaviću vremenu da pokaže šta će od toga biti: sjajni leptir ili crv.” (preuzeto sa Vikipedije)
Njegovo djelo “Lutalica nad morem magle” se ponekad smatra I simbolom romantizma. Vjerovatno će to biti jedna od prvih slika koje će vam iskočiti u google pretrazi ili nekoj enciklopediji. Vidimo čovjeka okrenutog leđima od nas u pustom I grubom krajoliku. Stoji na nekom uzvišenju I posmatra naslage guste magle koja se proteže naširoko I nadaleko ispod njega. U daljini se uočavaju obrisi planina a iz maglovitog mora se tek tu I tamo izdiže pokoji vrh stijene. Mladić očigledno stoji na litici I kontemplira. Ova slika se može sagledati iz dosta uglova koji su često filozofski. Ja lično nisam vična toj disciplini pa neću ni pokušati da dam svoj sud. Umjesto toga prenijeću neke od mogućih analiza koje su drugi istraživači zalijepili za nju. Osnovna pretpostavka je da se radi o “kantovskoj autorefleksiji”. Drugim riječima, pogledu u sebe, svoje biće I dušu. Malo jednostavniji iskazi govore u prilog prikazu neizvjesne budućnosti, gospodarenja prostorom ili beznačajnosti pojedinca. Akter je nama posmatračima okrenut leđima pa prema tome možemo da se stavimo u njegovu ulogu. Mi smo ti koji stojimo na toj litici, svako od nas koji se nađe pred ovim platnom. Naše lice se lako može preslikati I postati njegovo. Da li nas opsijeda depresija u tom trenutku? Da li smo samo mirni posmatrači izgubljeni u sopstvenim mislima? Da li pak želimo da gurnemo tu lutalicu I vidimo šta će uslijediti ili kao glavni nosioci teme sami želimo da skočimo? To su pitanja za svakog ponaosob. Sigurno se neće naći dva ista odgovora. Ali zahvaljujući ovoj slici možemo lakše da razumijemo romantičarski tok razmišljanja I djelovanja. Slično nešto se provlači I kroz sliku “Sapfo na Leukati” Žana Grosa. Poznato vam je sigurno ime antičke pjesnikinje koja skončava zbog neuzvraćene ljubavi I ostavlja za sobom čeznutljive stihove posvećene svojim učenicama (da, u ženskom rodu). Kompozicija je mračna, siva, vjerovatno se scena dešava noću. Sapfo kao utvara u bijeloj haljini stoji na ivici stijene koja izranja iz mora. Sprema se na skok. Grli svoju malu drvenu liru, instrument koji je pratio njeno pojanje. Oluja bjesni, oblaci se navlače, kiša sipi dok munje I gromovi odzvanjaju u daljini. Za razliku od “Lutalice” ovdje naslućujemo dramu, neku dinamičnost iako je figura pjesnikinje pomalo statična. Žan Gros nije samo utisnuo na platno momenat samoubistva koje je rezultat nesrećne ljubavi. On nam je na tanjiru dao ono što romantičari vole. Strah, mrak, odustajanje od života jer je to jedino ispravno. Sapfo se na neki način bori I protiv sebe I protiv društva koje je gramzivo, okrutno, apatično I razvratno. Ova dva primjera su nastala u dvije različite države. Dok Njemci njeguju pejzaže I tihu melanholiju, Francuzi posežu za malo radikalnijim mjerama. Ipak, nema suštinske razlike. Romantizam u oba slučaja prati iste principe.
Današnja epizoda blogžića je bila malo neveselija, slažem se. Ali postoji izraz u engleskom jeziku “every cloud has silver lining”- kod nas bi to bilo nešto kao “nakon kiše dolazi sunce” Protivnik sam one parole “moraš biti pozitivan” pošto se ništa ne mora. Međutim, istinski vjerujem u promjenljivost naših osjećanja I faza u kojima se nalazimo. Važno je prihvatiti sve njih I kao što sam 500 puta rekla u uvodu disati. Svi smo u istom sosu što se toga tiče. Nekad smo euforični do besvijesti a nekad u tolikom daunu da se uplašimo da li klizimo u ozbiljne psihičke poremećaje. Ali znate šta je divno? Mogućnost poboljšanja koju svi imamo. I tu mogućnost treba objeručke prigrliti znajući da nikada nismo istinski sami. Vjerujete mi.
Iva V.