Nosim te
Nosim te u dahu,
u kosi,
među zubima,
u zjenicama,
tu negdje između ključnih kostiju.
Nosim te a sve si teži…
„Koliko još?“, pitam dok sagorijevam
Ćutiš
Posljednji sprat
Zgrada u centru, moguće još prije rata
Zaustavljaš lift sprat niže da te škripa gvožđa ne bi probudila ujutru kad ga neko pozove.
Koliko njih je bilo zavaljeno u rasklimatanoj fotelji koja miriše na učmalost?
Hoćeš li se ujutru sjećati mojih prstiju zarivenih u tvoja koščata ramena dok plešemo po izlizanom parketu male sobe?
Hoćeš li razaznati moj glas koji podrhtava u tmini kraj odškrinutih vrata?
Mogla sam na odlasku da pozovem lift, ali nisam…
Silazak traje 300 godina, samo bat koraka prekida tišinu.
Sa ulice gledam ka gore, skroz gore do 5. sprata.
Nema te i već si kap u čaši uspomena
Kraj
Prošla sam prije neki dan pored VI beogradske gimnazije.
Sjetila sam se kako sam te čekala tu pored spomenika, na 2 koraka od parka.
Sjetila sam se svih onih hladnih noći bez zvijezda kada smo satima šetali bulevarom.
Sjetila sam se koliko sam vapila za tvojim pogledima, koliko sam bila fascinirana tobom
Sjetila sam se čak i one noći kad sam ti sve rekla, u mraku parka sa tramvajima umjesto orkestra.
Sjetila sam se svih fantazija u kojima si imao glavnu ulogu i smijem se tome.
Već dugo si blijeda fleka na mapi mojih sjećanja
Koliko krajevi znaju spokojni biti…
Koliko samo volim mir koji se rasplinuo mojim bićem znajući da ne marim više…
Iva V.