Subota, 14. oktobar, ljetnji dan iako je faktički jesen. Nakon jedno dvije sedmice natezanja i planiranja otišle smo u Dubrovnik: mama i ja. Sunce se odbija o šerpa plavu šoferšajbnu, nosimo slične naočare za sunce i trešti spotify. Na granici gužva, ko bi rekao. Carinici ljubazni koliko mogu biti likovi koji 8 sati dnevno pečatiraju pasoše, ćakulaju i piju kafu na svakih sat vremena. Spuštamo se ka starom gradu uz Radio Dubrovnik jer nemamo neta za spotify. Pokušavamo da se sjetimo imena mnogobrojnih otoka koji raštrkani okružuju jednu od najjačih turističkih destinacija u okruženju. A zašto smo uopšte krenule u Dubrovnik, tako pune elana i dobrog raspoloženja? Zbog Mersada Berbera!
Vijest da se u Lazaretima otvara izložba, uz podršku Zaklade Mersada Berbera i članova njegove porodice, obradovala je vjerovatno sve koji cijene dobar kulturni sadržaj. Ja lično sam za njega čula tek kao ime, važno ime, majstora za scenografiju i grafiku, rođenog u Bosanskom Petrovcu a školovanog u Ljubljani. Impresivnu biografiju neću prenositi jer se može izguglati jako lako ali zato hoću impresije sa izložbe pod nazivom „U čast Dubrovniku“. U pitanju je ciklus slika koje jako podsjećaju na stare majstore, od Mikelanđela do Velaskeza. Svaki panel djeluje kao da je bio dio pozorišne scene. Lako su se mogli prepoznati motivi iz opusa, pa i nekih konkretnih djela, starih baroknih i renesansnih slikara. U impresivnom izložbenom prostoru, posjetioci su mogli da se užive u srednjevjekovnu atmosferu skrivenu među dubrovačkim zidinama i to je ono što je Mersad Berber uradio. Preobukao je svoje aktere čija lica odišu realizmom i modernošću u toalete tipične za renesansnu gospodu. Pred publikom se odigrava predstava bez pokreta, bez dijaloga i konkretne fabule. Ali ipak predstava koja nas može navesti da je sami dopunimo svojom maštom. A to je ono što Berberu daje posebnu draž: mašta.
Napuštamo potom Lazarete i krećemo u pravcu Umjetničke galerije Dubrovnika. Još smo ranije, ulazeći u staro jezgro grada ugledale drečavi plakat sa naslovom „Endi Vorhol, ja sam niotkuda“. Zbog ogromne popularnosti kojoj i dalje doprinose mediji, filmovi, reference iz popularne kulture itd. Vorhola sam prestala da doživljavam kao spektakl. Ali, šta god ljudi mislili o njemu, bez obzira da li se smatra klišeom ili ne, bilo bi suludo propustiti posmatranje njegovih radova uživo. Ulazimo u Umjetničku galeriju i ljubazna gospođa za pultom nam objašnjava da je u toku još jedna izložba. U pitanju je ciklus fotografija Borisa Cvjetanovića pod nazivom „Ljetovanje“. Eto nam jo jedne neočekivane zanimacije. Samo što se ta „zanimacija“ pretvorila u pravo otkriće. Čitave tri prostorije ispunjene fotografijama Cvjetanovićeve porodice, prijatelja, komšija u dugim ljetnjim danima na hrvatskom primorju. Fotografije su crno bijele, sa datumima koji se protežu kroz osamdesete i devedesete godine prošlog vijeka. Simpatični nadimci i imena umjetnikovih bližnjih u nazivima daju posebnu toplinu. Rasplinjava se neka neobjašnjiva nostalgija kod posmatrača iako vjerovatno ništa od onoga što se dešava na fotkama nema veze s njim. Boris nam daje uvid u jedno vrijeme, bira ljeto kao najrazdraganije godišnje doba i upoznaje nas sa širokim krugom njegovih najmilijih. Gotovo da možete da čujete glasan smijeh i zbijanje šala za vrijeme okupljanja i ručkova ispred malih kamenih kuća koje čuvaju autentičnost. Uprkos crno bijelom formatu, vjerujem da nije u pitanju nostalgični omaž nečemu što je prošlo, već lijep foto-dnevnik čovjeka ispunjenog ljubavlju koju mogu da pruže samo drugi ljudi.
Nakon emotivnog uvida u to kako je Boris Cvjetanović provodio ljetovanje, stižemo do čuvenog Vorhola. Ikona pop arta nam donosi neke od svojih najprepoznatljivijih radova poput multiplicirane Merilin Monro, konzerve Kembel supe ali i portret majke, lične fotografije i pisma. Voljen, osporavan, povremeno precijenjen ili dio umjetničkog klišea ali ipak legendaran u istoriji umjetnosti. Možete zamisliti nepresušan izvor estetski bombastičnih fotki posjetilaca pored djela za koja ne morate da potegnete čak do SAD-a ili Engleske.
Dan se završio a da nismo ni trepnule. Tri različite izložbe, grad koji nije slučajno izabran da bude jedna od lokacija za snimanje serije Game of Thrones i nas dvije ispunjene nekom pozitivnom energijom. Valjda tu veselost izazivaju dani posvećeni kulturi, izlasku iz svakodnevne rutine i nova otkrića.