Sigurno ste makar jednom u životu čitali romane Džejn Ostin ili sestara Bronte. Ako niste, onda ste morali naići na ekranizacije istih. Znate već okosnice tih ljubavnih priča: ambijent engleskih pustara i nepreglednih travnatih predjela, rumene, smjerne djevojke u korsetima i krinolinama, gospoda sa cilindrima i najčešće u sedlu, sudbinski susreti, velika priznanja i epski poljupci. Hitklif, Ročester, Darsi…idealni džentlmeni koji izazivaju crvenjenje i smijuljenje dok Keti, Džejn i Elizabet predstavljaju feminističke ikone viktorijanskog doba. No, ovaj tekstić neće biti striktno o ovim fiktivnim parovima i ljubavnim pričama. Jeste li se nekad pitali kako su bračne zajednice zapravo izgledale u 19. vijeku? I ne samo bračne zajednice, kako se zapravo pristupalo procesu zavođenja i da li je postojala neka vrsta „zabavljanja“ ili veze prije braka? Odakle su fantastične književnice crpjele inspiraciju za prelijepe ljubavne priče koje traju do danas? Hajde da vidimo!
U vrijeme kada polovi nisu često imali priliku da se miješaju, kada je reputacija i poštovanje bilo najvažnije obilježje viših klasa, šanse za upoznavanje su bile vrlo ograničene. Za pripadnike bogatijeg staleža balovi, igranke, dobrotvorni vašari i ostali događaji koji su pratili tkz. Londonsku sezonu (London Season) bili su idealno mjesto za pronalaženje srodne duše. London Season je naime period godine kada London i okolina vrve od svijeta željnog zabave. Kada ona prođe, preostaju kućne posjete, sjedeljke, lov, bazari itd. Kad su u pitanju srednja i radnička klasa, parkovi, crkve, pijace, pozorišta mjesta su gdje mladići i djevojke mogu biti u istom prostoru i pristupiti stvaranju novih prisnih poznanastava. U kasnom 19. vijeku dolazi do razvijanja sporta i rekreacije pa su aktivnosti poputa vožnje bicikla ili rošula mogle odigrati ključnu ulogu u pronalaženju budućeg životnog partnera. Međutim, gdje god da se interakcija među polovima dešavala, ona je bila strogo kontrolisana. Pripadnice viših staleža su morale konstantno imati pratnju dok su one koje su bile dio radničke klase imale mrvicu više slobode ali je miješanje roditelja u svaki aspekt života mladih djevojaka bilo zajedničko za sve, bez obzira na status. Dozvola je morala biti data za svaku vrstu izlaska i u slučaju da ona izostane, to je bilo konačno. Svaki pokušaj iskradanja praćen je kaznama koje su nerijetko bile u fizičkom smislu. Ovakav oblik rigidnosti može naći svoje korijene u lekcijama iz Hrišćanskog morala koje su nametale pravila ponašanja mladima.
Jedan od najvećih strahova koji se ulivao djevojčicama i dječacima jeste začeće prije braka. Ne samo da je postojala prijetnja navlačenja sramote porodici za vrat, bile su popularne i priče o onima koji su završavali u domovima, na ulici, bez ikakvog vida zaštite upravo zbog kršenja pravila koje se odnosilo na „čist“ ulazak u brak. Međutim, sredinom 19. vijeka mladi su imali veću slobodu pri izboru budućih partnera. Roditelji su i dalje imali svoj influens na ove odluke i on nije bio uopšte mali ali makar je moglo doći do neke vrste debate o kandidatima koji su ulazili u uži krug pri izboru muža ili žene. Udvaranje je bio pretežno javan događaj. Za one bogatije, organizovale su se posebne zabave gdje su se u strogo kontrolisanim uslovima vršila provodadžisanja među mladićima i djevojkama koji su djelovali kao idealan par. Ipak, postojala je mala doza obzira prema senzibilitetu učesnika u ovim događajima i porodice su se trudile da svoje potomke upare sa onima sa kojima je moguća, ako ne ljubavna privrženost, onda makar nježno prijateljstvo. Jedini vid ispoljavanja iskrenog mišljenja i emocija među potencijalnim vjerenicima bio je preko pisama. Međutim, i ona su često čitana i komentarisana u krugu porodice tako da apsolutna privatnost nije postojala. Dupli standardi su se najviše pokazivali u osiguravanju da su djeca „materijal za brak“. Djevojke su brižljivo obučavane i nadzirane, dok su mladići tek ponakad provjeravani da li su zastranili i korigovanje ponašanja je vršeno tek kao posljednja opcija. Otprilike shvatate kako su se stvari odvijale u višim staležima. Džejn Ostin je to odlično znala ali je u svojim romanima naglašavala romantičnu crtu ovih procesa koja je u stvarnosti bila gotovo nevidljiva. Među radničkom klasom udvaranje i spajanje je bilo nešto drugačije. Roditeljska kontrola je bila znatno manja budući da je veliki broj mladih počinjao da radi sa 14 godina u fabrikama ili rudnicima, samim tim su se rano iseljavali iz porodičnog doma i imali više mogućnosti da upoznaju nove ljude. Najčešće su „frcale varnice“ tokom svakodnevnog odlaska na posao, šetnji parkom, prisustva misama itd. Naravno, interakcije su zavisile i od radnog mjesta. Oni koji su radili u fabrikama i radnjama imali su više vremena za upoznavanje od onih koji su bili u službi nekog bogatijeg domaćinstva. Batleri, sobari, služavke su čak imali još manje prilike da razviju svoj emotivni život od pripadnika niže klase posluge. Ipak, bez obzira na stalež, profesiju, godine sloboda pri izboru partnera i sklapanja braka nije mogla biti potpuno odsječena od roditeljskog suda. Čak i ako su ljubavnici živjeli daleko od roditelja, bili su dužni da ih obavijeste o svojim željama i planovima putem pisama a potom i uživo da zatraže blagoslov.
E sad, mnogi stanovnici viktorijanske Engleske su voljeli da tvrde da ulaze u bračne vode iz ljubavi održavajući tako romantični duh i frazu „ljubav sve pobjeđuje“. Ruku na srce, zabilježeno je dosta slučajeva gdje su ljubav i privrženost doveli do dugog i srećnog braka kao što nam Džejn Ostin pripovijeda. Ali mnogo je više onih koji za koje je ova sveta unija predstavljala političku, socijalnu i ekonomsku neophodnost. U 19. vijeku su bogataši okićeni zemljom, novcem, titulama i uticajem najčešće vidjeli brak kao poslovnu ponudu. Mladima je savjetovano da „prate“ i glavu a ne samo srce. Bilo je duboko ukorijenjena misao da strast nije dovoljna da bi se veza uspješno održala. Pošto su razvodi bili veoma nepoželjni i komplikovani, opasnost od ukopavanja u nesrećnom i hladnom braku bez poštovanja i vjernosti predstavljala je najveći strah kod mladih razdraganih djevojčuraka. Vjeridbe su trajale veoma kratko, u nekim slučajevima svega šest nedelja prije konačne ceremonije vjenčanja. Medeni mjesec je takođe bio nešto drugačije koncipiran od današnjih bračnih putovanja. Mladenci su se opredjeljivali ili za izlete po engleskoj obali ili za posjetu rođacima koji su živjeli previše daleko da bi prisustvovali svadbi. Brak je takođe predstavljao i prvi dašak slobode, posebno za djevojke. Odlazak od kuće, postavljanja sopstvenog domaćinstva, raskidanje sa strogim pravilima nametnutim od strane roditelja, za omladinu je bila jedna od glavnih aspiracija. Započinjanje novog životnog poglavlja bilo je u isto vrijeme i uzbudljivo i zastrašujuće. Međutim, kada se sagleda uljuljkana i na momente dosadna kolotečina pripadnika i pripadnica viših staleža vjerovatno se radilo o najvećoj avanturi sa (nadajmo se) srećnim krajem.
Kada se pogledaju istorijske činjenice i zabilješke, vidimo zašto je od presudne važnosti bilo da se Elizabet Benet što prije uda, šta je prolazilo kroz glavu Džejn Ejr dok je napuštala Tornfild Hol, zašto je Keti izabrala sigurnu luku koju joj je nudio Linton umjesto strastvenog, mračnog Hitklifa. Iako fikciju i realnost nije poželjno porediti, u svakoj fikciji postoji doza stvarnosti pa tako lako možemo zamisliti opisani period, međuljudske odnose, možda se čak i prepoznati, u scenarijima viktorijanskih ljubića. A na pitanje odakle su književnice (i književnici) crpjeli inspiraciju za svoje kompleksne romantične priče, odgovor čuči u onome što im je vrijeme 19. vijeka nudilo i čemu su bili nijemi svjedoci ili akteri. A to su beskrajni balovi, šetnje ruku pod ruku, pogledi u gužvi i naposlijetku očevo grubo klimanje glavom u znak odobravanja.