Film „Da li ste videli ovu ženu“ u režiji Matije Gluščevića i Dušana Zorića dobitnik je brojnih nagrada i priznanja među kojima i ono na festivalu u Veneciji. U pitanju je koprodukcija Non Aligned Films i Radio-televizije Srbije. Glavna uloga je povjerena Kseniji Marinković koja svakako nosi radnju ovog filma.
Sama radnja je podijeljena u tri priče koje imaju jednu zajedničku komponentu: ženu po imenu Draginja. Postavlja se pitanje da li se radi o jednoj istoj ženi koja prolazi kroz različite životne faze i tri različita „scenarija“ u kojima se može pronaći ili je ipak riječ o tri različite žene istog imena. U prvom segmentu upoznajemo ženu koja promoviše usisivače po principu „kucanja od vrata do vrata“. Ona je u svojoj pojavi obična, neprimjetna, sasvim prosječna sredovječna žena sa jakim osjećajem tjeskobe i nelagode u sopstvenoj koži. Pronalaskom mrtve komšinice počinje ogoljavanje njenog lika. Njene akcije počinju da se svode na ispunjavanje fizičkih potreba i nasilnim infiltriranjem u situacije i odnose koji se nje lično ne tiču pokušava da pobjegene od duboke usamljenosti koja je prati. U drugom dijelu filma srećemo Draginju kao autoritativnu medicinsku sestru koja kreira sopstveni život služeći se iluzijama i lažima. U želji da stvori sliku savršene, ostvarene i prije svega zadovoljne žene ona ne bira sredstva i ne preispituje moralne smjernice. Treća priča nas suočava sa apsolutnim krahom glavne junakinje u fizičkom i emotivnom smislu. Ona je sada beskućnica čiji identitet postaje irelevantan u društvu više nego u prethodne dvije cjeline. Iščezavanje i gubljenje fizičkog oblika dolazi do najvećeg izražaja. Kao što je već rečeno, radnju nosi glavna glumica dok su ostali (iako svi priznati i prepoznati glumci) svedeni na funkcije bez imena i lične vizure koja se odnosi na priču.
Ono što je specifično za ovaj film jeste miješanje žanrova. U osnovi se može reći da se radi o drami ali kako vrijeme prolazi dolazimo u dodir sa fantastikom pa čak i trilerom. Reditelji su se poigrali tehnikama snimanja koje omogućavaju postepeno blijeđenje i iščezavanje ljudskog bića, rastezanje, izobličavanje tijela u cilju gubljenja identiteta i ljudskih specifikacija. Draginja se kroz film mijenja i pomoću boja. U prvoj sekvenci njena plava kosa i garderoba je određuju kao umornu i istrošenu ženu ali ipak živu osobu željnu promjene i užitka. Ona se bori da opstane i pored sve samoće i neprimjetnosti u društvu u kojem živi. U drugom dijelu, ona je najviše predstavljena kao žensko biće. Jaka, naglašena šminka, gotovo bolno drečava crvena boja kose, odjeća koja laska njenoj ženstvenosti su komponente koje je opisuju. Kroz tu vrstu maske ona prikriva nesavršenosti koje vrve u njenom privatnom životu. Ona se ovdje bori protiva nestajanja stvarajući iluzije koje „ispravljaju“ te nesavršenosti. U posljednjem dijelu ovog triptiha, boje koje su krasile njenu fizionomiju se u potpunosti gube. To se primjećuje po njenoj kosi koja ne posjeduje onaj sjaj i drečavost koju je imala ranije. Motivi i aluzije u ovom filmu su brojni. Simbolika se može prepoznati u mnogobrojnim detaljima. Od životinja koje predstavljaju jedine iskrene kompanjone protagonistkinje do kolača koji u izvornom značenju mogu asocirati na slavlje i uživanje a ovdje predstavljaju izvor fizičkih bazičnih želja i potreba. Ideja majčinstva i porodice je takođe nešto što prati radnju filma. U sva tri dijela se prepoznaju elementi koji ukazuju na majčinsku ulogu koja konstantno izmiče Draginji a koju ona žarko želi da prigrli.
Film se takođe osvrće i na činjenicu da se gradovi sve više proširuju, modernizuju, društvo evoluira i nastoji da drži korak sa vremenom. Međutim, šta je sa ljudima koji stanuju u tim neboderima, kućama, gradskim četvrtima? Oni se vremenom sve više dave u tjeskobi usamljenosti i ignorisanja. U prvih nekoliko scena, ljudi koji koriste Draginjine usluge promocije usisivača zapravo nisu prisutni duhom. Oni nju suštinski ne primjećuju ali im je vjerovatno kao i njoj samoj potreban kontakt sa svijetom koliko god on površan i dalek bio. Pitanje seksualnosti i seksualne želje kod sredovječne žene kojoj po nekoj normi to „ne priliči“ se prepoznaje u sceni u klubu gdje omladina ispoljava svoju „devijantnost“ u koju Draginja upada nespretno i pomalo neprirodno. Kako se bližimo kraju filma, sve je izvjesniji gubitak ljudskog i pretvaranje u neku vrstu divlje zvjeri koja se krije i umire u osami, duboko u šumi. Tome prethodi zločin ubistva kao pečat na cjelokupan krah i nestajanje empatije i doživljaja stvarnosti. U posljednjih nekoliko scena prikazana je izmaštana utopija glavne junakinje gdje je ona okružena ljudima koji je poznaju i prepoznaju. Slavi se, roštilja i socijalizuje ali ponovo izostaje porodična prisnost i vraćamo se kao gledaoci na tezu „ljubaznost stranaca“.
U zaključku ću se samo vratiti na naslov ovog teksta. O samoći i nestajanju je zaista narativ koji ispunjava svaki dio i element ovog filma. Svaka verzija Draginje je sama, neispunjena i neprimjetna na svoj način. Pretvorena je u biće koje ispunjava fiziološke potrebe tek toliko da preživi, bez dubljeg ulaganja u neka od zadovoljstava i aspiracija koja obogaćuju jedan zdrav i srećan život.