Sjedim ja tako, pijem kafu, slušam hajlajtove sa Evrovizije, razmišljam koliko je vrijeme odvratno i onda BUM…sjetim se Hogarta. Neko bi rekao da ću se sjetiti nekog bivšeg, upasti u iskušenje da se javim onom jednom liku s kojim sam popila jedno i po piće i koji je potom naprasno ispario ali ne. Pao mi je na pamet Vilijam Hogart glavom i bradom. Ako se ne varam, prva online prezentacija (da ne kažem predavanje) za vrijeme korone bila je upravo njemu posvećena. Blažena evropska umjetnost 1…koliko smo se samo zeznuli i pomislili da će biti lako. No, nebitno sad. Nisam dugo pisala ništa smisleno (nije kao da sam imala želje i snage iskreno) pa hajde da posvetimo ovom gospodinu par redaka.
Vilijam Hogart bio je engleski slikar, kritičar, grafičar, bavio se piktoralnom satirom i još hiljadu drugih čuda. Njegov opus se proteže od portreta specifičnih za vrijeme 18. vijeka do serije slika koje su zamišljene kao strip (iako tada forma stripa nije još bila poznata) a koje su imale moralizatorsku funkciju. Prostim jezikom rečeno, Hogart je bio kritičar društva i to je pokazivao kroz svoju umjetnost. Ove „priče u stripu“ su postale jako popularne i uprkos svojim često grubim, realističnim pa i seksualnim prikazima postali remek djela satire. Hogart je takođe imao vrlo nezgodne političke stavove (makar gledano iz ugla današnjice). Smatrao je da je Engleska centar svijeta u svakom mogućem smislu, od društvenog do umjetničkog faktora. Nije bio blagonaklon prema strancima koji bi se silom prilika doseljavali na tlo Velike Britanije. Ipak, njegovo moralizatorsko slikarstvo (pravio je i grafike slične tematike), nešto je što je meni bilo zanimljivo i u estetskom a i u smislu konteksta i narativa.
Teško je izabrati jednu priču kojoj bi se pridala posebna pažnja a da ne umrete kolektivno od dosade. Valjda nećete, držite se! Postoje tri serije koje su u literaturi i na internetu najzastupljenije a to su „Progres jedne bludnice“ (Harlot’s progress- harlot se sa engleskog može prevesti i kao prostitutka ili kurva ako želite Hogartu da date grublji ton kojem on sam i jeste težio), „Rejkov progres“ ili „Progres bludnika“ i „Brak po modi“. Tri vrlo slične priče sa sličnim likovima i nesrećnim krajem. Svaka serija sadrži šest do osam slika i one čine cjelinu mada su i pojedinačno jako detaljne i šarmantne.
Prva priča pod nazivom „Harlot’s progress“ nam govori o mladoj ženi po imenu Moll Hackaabout koja iz provincije dolazi u veliki grad u potrazi za poslom. Prva slika prikazuje Moll kao naivnu djevojku sa šivaćim priborom (namjera joj je da se zaposli kao švalja) koju primjećuje starica po imenu Elizabeth Needham, vlasnica bordela koja pokušava da pridobije Moll da bude jedna od njenih „dama noći“. Elizabethino lice je prošarano pjegama koje mogu ukazivati na boginje ili sifilis a koje će kasnije biti čest motiv na Hogartovim ilustracijama kao pokazatelj loše zdravstvene situacije među stanovništvom koje je skrenulo u blud i razvrat. Susret dvije žene dešava se na londonskim ulicama, iza njih su dva muškarca koja su takođe zainteresovana za Moll i koja stoje ispred urušene kuće koja simbolizuje moralno posrnuće. Moll je obučena u bijelo za razliku od ostalih aktera što ukazuje na njenu čistotu i nevinost. Mrtva guska u njenom koferu simbolizuje njen krah odnosno smrt proisteklu iz njene naivnosti. Scena se može posmatrati kao parodija na biblijski susret Marije i Jelisavete.
U drugoj sceni srećemo Moll kao ljubavnicu bogatog trgovca. Mnoštvo je dokaza da Moll uživa u lagodnom životu i dobija skupocjene poklone od svog ljubavnika. Takođe, prisutni su indijski dječak i majmun koji su vjerovatno sada u njenoj službi i vlasništvu. Da se zaključiti da su u pitanju pokloni trgovca koji je svoje bogatstvo zaradio zahvaljujući kolonizaciji. Na stočiću su naslagani kozmetički proizvodi i maska koju je Moll nosila na nekoj zabavi. U pozadini su portreti koji govore u prilog njenom promiskuitetnom i nemoralnom ponašanju. Sama Moll nogom prevrće sto na kojem je poslužen čaj da bi skrenula pažnju svom dragom dok se drugi mladić iskrada napolje.
Na trećoj slici Moll više nije bogatstvom obasipana ljubavnica već obična prostitutka. Samo je krevet sa baldahinom ostao u njenom posjedu. Mačka pored njenih nogu takođe svjedoči o njenom novom statusu. Služavka koja sipa čaj u šoljicu je stara i vjerovatno oboljela od sifilisa ali je jedina njena pratnja. Na zidu su okačeni vještičiji šešir i metla kao znak da je prostitucija đavolja rabota mada postoje i tumačenja da se radi o dijelu kostima koji je nošen kako bi se zadovoljile mazohističke fantazije nekih mušterija. Sudija John Gonson sa još tri muškarca ulazi u sobu sa namjerom da uhapsi Moll zbog njenih protivzakonitih djela. Njena prsa su otkrivena vjerovatno u namjeri da zavedu Gonsona ali njegov pogled je prikovan za vještičiji šešir na zidu. Ponovo imamo parodiju iliti aluziju na biblijsku scenu gdje arhanđeo Gavrilo donosi vijest djevici Mariji da će roditi božjeg sina.
Četvrta scena govori o Mollinom zatvoreništvu. Naloženo joj je da tuče konoplju koja će kasnije biti upotrijebljena za izradu omči. Stražar joj prijeti i pokazuje na posao sa nezadovoljstvom. Njegova žena krade Mollinu odjeću namigujući (simboličan znak korupcije). Prisutni su i drugi zatvorenici, osuđeni za različita djela. Svi rade isti posao. Mollina služavka joj se smiješi i posmatra krađu u toku istovremeno noseći Molline cipele. Slika nam takođe daje do znanja da zatvorenici vjerovatno nikada neće izaći na slobodu i biti prihvaćeni u društvu. Ironično, na zidu je okačena neka vrsta sprave za mučenje na kojoj je ugravirano „Bolje raditi nego samo stajati“. Osoba čije su ruke zarobljene u spravi očigledno je odbila da radi.
Na petoj slici Moll konačno dočekuje svoj kraj. Najvjerovatnije je u pitanju sifilis kojim je zaražen i njen sin koji sjedi u ćošku pored njenih nogu. Prisutna su dva ljekara koja se svađaju oko metoda liječenja (čija je bila bolja ili možda u ovom slučaju fatalna). Služavka pridržava Mollino tijelo i pokušava da prekine svađu. U međuvremenu, gazdarica sobe koju je Moll unajmila pretura po njenim stvarima birajući šta će uzeti za sebe. Soba je skromna, odiše siromaštvom i bijedom u koju je Moll upala pred kraj života. Različiti opijati i ljekovi su razbacani po podu. U pozadini je okačena odjeća koja aludira na duhove koji je vode u zagrobni život.
Na posljednjem panelu je Mollina sahrana, odnosno primanje saučešća. Prisutno je mnoštvo likova, njenih poznanika ali niko nije naročito pogođen njenim preranim odlaskom. Njen sin se igra na podu pored kovčega, nesvjestan situacije. Jedina koja tuguje je njena služavka. Samo ona pokazuje znake žaljenja što je kovčeg djevojke tretiran kao šank, budući da se brendi zdušno troši. Na zidu je okačen šešir koji je Moll nosila na prvoj slici kao podsjetnik na njen početak i kako je niz pogrešnih odluka doveo do ovakvog kraja.
I tako, dame i gospodo šta nas uči Hogart? Svaka akcija ima svoju posljedicu ili reakciju. Moralisanje je škakljiva stvar. Obično nije na nama koji nikad nismo bili u nekoj situaciji da osuđujemo. Međutim, postoje društveno prihvatljivi i neprihvatljivi modeli ponašanja. Hogart je možda pregrubo kažnjavao svoje junake koji zastrane u cilju skretanja pažnje javnosti. U današnje vrijeme, mislim da je najbolje što možemo da uradimo da budemo svjesni granica, da se trudimo da se ponašamo dostojanstveno i pristojno a da one koji to nisu ne gledamo kao uzore ili ogledalo društva. Naivno vjerujem da još uvijek postoji nešto što se zove odmjerenost.