Kada ste posljednji put bili na nekoj dobroj svadbi? Da li ih volite uopšte? Bilo kako bilo, u pitanju je jedan vrlo specifičan događaj. Vi i neki gospodin u odijelu ili gospođa u krinolini stojite pred matičarem i obavezujete se da ćete čitav život provesti pod istim krovom i ići na okupljanja starih bračnih parova koji se ili obožavaju ili preziru. Ja lično se zalažem za sljedeću varijantu: fešta, iće, piće i đipanje do ponoći ali bez potpisivanja bilo čega i bez prisustva crkvenih lica. No, u današnjem tekstu pričaćemo o tome kako su obredi vjenčanja izgledali u antičkom Rimu. Svi smo upoznati sa tim koliko su sahrane bile važne za Rimljane i koliko su ti obredi detaljno opisivani i objašnjavani u stručnoj literaturi. Ali šta je sa vjenčanjima? Pa, tu smo da saznamo!
Vjenčanja su uglavnom viđena kao spajanje dvoje ljudi u bračnu zajednicu i koristio se termin iungere što znači spojiti se. Kada se mlada udaje koristi se izraz nubere viro što se prevodi kao stavljanje vela za muža. Kada se muškarac ženi kaže se ducere uxoreum iliti on vodi suprugu. Rimski naziv za cjelokupnu ceremoniju vjenčanja je nuptiae izvedeno od riječi nubere što nam govori da se čin više tiče mlade nego mladoženje. Postoje dva tipa vjenčanja, stvarni i izmišljeni. Izmišljene ceremonije tiču se mitološko-istorijskih ličnosti za koje ne postoje dokazi da su postojali ili da su se obredi zapravo dogodili. Obično su opisani u književnosti. Ono što su Rimljani doživljavali kao idealno vjenčanje bilo je remek djelo hiperbole: ceremonija koja se odvija pod vedrim nebom, slave se mladina čednost i mladoženjino herojstvo, prisustvuju božanstva i djeca a dugovječna ujedinjenost je univerzalna želja upućena srećnom paru. Važno je napomenuti da su glamurozni obredi vjenčanja bili rezervisani za više slojeve društva dok za one nižeg ranga ne postoje pisani ili materijalni dokazi koji bi govorili o načinu sprovođenja ove kultne radnje. Iako se svako vjenčanje razlikuje u detaljima, neke stvari ostaju ključne i iste. Vjenčanje počinje tako što se mlada pažljivo kiti u svom domu i dobija veo za glavu najvjerovatnije od strane ženskih članova porodice. Traženi su znakovi od bogova i ako bi oni bili povoljni, mlada bi se pješke uputila do kuće mladoženje. Za vrijeme ove procesije pjevane su pjesme u slavu budućeg bračnog para. Na putu do njenog novog doma i prilikom ulaska mlada je obavljala određene ritualne radnje poput poklanjanja novčića i nanošenja masti na dovratnike kuće a zatim bi prodeklamovala svoj pristanak da se uda. Mladoženja bi u svojoj kuće takođe pokazao svoju namjeru da se oženi nudeći vodu i vatru. Vjenčani par bi potom slavio u krugu porodice i zvanica nakon čega bi mlada bila sprovedena u svoje nove odaje gdje bi je čekao suprug.
Vjerenje je takođe bilo bitan dio sklapanja braka, mada više iz pravnog nego kultnog ugla. Rađeni su usmeni ugovori i obećanja. Djevojčice su se vjerile jako mlade iako po zakonu nisu smjele biti vjerene prije sedme godine. Naziv za proslavu vjeridbe je sponsalia izvedena od riječi spondere što znači obećati. Verbalna formula vjeridbe, odnosno dogovor vodio se između mladoženje i mladinog oca. Mladoženja bi postavio pitanje Spondesne na šta bi otac ili staratelj odgovarao sa Spondeo čime bi djevojka bila obećana. Dok se za idealnu mladu smatrala djevica koja se oprašta od svog doma i poznatog okruženja, zasljepljujuće lijepa i u strahu od prve bračne noći, za mladoženju bi se moglo reći da vjenčanje ne mijenja mnogo toga u njegovom životu. Šta više, od njega se očekuje da bude seksualno iskusan i (za razliku od mlade) ushićen zbog proslave i onoga što slijedi. Njegova odjeća je takođe skromnija i o njoj se pisalo mnogo manje nego o mladinoj garderobi. Očekivalo se da bude čista, namirisana od blještavo bijelog materijala.
Rečenica izgovarana na vjenčanju glasi „Ubi tu Gaius ego Gaia“ i izgovara je mlada na putu do svog novog doma. Prema nekim filozofima onog vremena koji su ostavljali pisane dokumente o svim običajima i obredima kao npr. Plutarh ova rečenica bi se mogla protumačiti kao „Tamo gdje si ti gospodar, ja sam gospodarica“. Ovo se smatra jedinim poznatim zavjetom koji se razmjenjuje među mladencima i izgovara je isključivo žena
Dextrarum iunctio je vjerovatno najprepoznatljiviji motiv bračnog ujedinjavanja. Par koji se drži za ruke prikazivan je na mnogim sarkofazima i nadgrobnim pločama. Međutim, neki istraživači tvrde da nije u pitanju sklapanje ruku mladenaca već da se radi o figuri oca koji predaje svoju ćerku budućem mužu, odnosno da se radi o simboličnom prelasku žene iz roditeljskog doma u novo domačinstvo kojim će upravljati. Vremenom je jednostavna kompozicija koja prikazuje dvoje koji se drže za ruke praćeni Konkordijom prihvačena kao statusna slika braka.U Rimu držanje desne ruke smatralo se kao zaključivanje nekog dogovora i međusobno iskazivanje lojalnosti. Najčešće se javlja na sarkofazima iz 2. I 3. vijeka ali i na novčićima. Neki istraživači takođe smatraju da dextrarum iunctio nije bio sastavni dio ceremonije a ni legalno sklopljenog braka već da samo simbolizuje svadbenu svečanost. Stilizovani i alegorični elementi bračnih scena prikazani na sarkofagu upotpunjuju raznovrsnost dokaza koje smo vidjeli u rimskoj književnosti. Tipična žena prikazana je kao savršena skulpturalna manifestacija idealne mlade: sa glavom ili očima bačenim nadolje, njen izgled se nameće ili ženinom skromnošću ili djevojačkom zebnjom, pudorom, ili možda čak tugom djevojke koja se plaši da napusti svoju porodicu. Muževljevo lice je često isklesano tako da odražava portret, dok se čini da je žena često anonimna. Izvajani muž i žena obično se hvataju za ruke u gestu harmonije, a često ih grli Konkordija. Teški veo identifikuje ženu kao nevestu, predlaže se njeno krotko prihvatanje i potčinjavanje, a rukohvat supružnika i prisustvo Konkordije podrazumevaju međusobnu vezu naklonosti.
Na sarkofazima su predstavljani Venera, Kupidon, Himeron koji kao mladić ili dijete nosi baklju i Konkordia. Molitve i darovi namijenjeni Veneri ukazuju na to da su stari Rimljani boginju ljubavi i ljepote takođe smatrali „boginjom vjenčanja“. Bilo kako bilo, moglo bi se zaključiti da su svadbeni obredi bili važni skoro kao i obredi sahranjivanja Za oba obreda bila je važna uloga baklji. Mlada je naime prelazila iz jednog doma u drugi putem osvijetljenim bakljama što se ponavljalo i tokom sahrane (prelazak u grobnicu). Tijelo bi bilo odjeveno u svadbenu odeždu a komemoracija bi bila otjelotvorena u epitafu koji je sadržavao obećanja koja se tiču čuvanja časti i vrlina a koja se simbolično daju prilikom vjenčanja