Prije nekoliko godina, u galeriji SANU beogradska publika je mogla da se upozna sa likom i djelom neponovljivog Vlaha Bukovca. Priznajem, kada je Bukovac u pitanju podležem burnim osjećanjima koja me preplavljuju pred njegovim platnima. Svako ima neku priču, legendu, ideju uvijenu u vibrantnu paletu i mističnost. Međutim, jedna slika o kojoj ću govoriti izdvaja se po mnogo čemu. Vjerujem da je većini vas poznato koliko su aktovi veliki i važan dio umjetničkog stvaralaštva. Možda bi se kroz prizmu današnjeg vremena moglo prepoznati nešto seksističko u činjenici da su mnogo češće u pitanju ženski aktovi nego muški. Ali to ćemo ostaviti kao polemiku nekoj drugoj prilici i kontekstu. Ono što je interesantno jeste koliko su studije tijela i proporcija ustaljena praksa još od Da Vinčijevog Vitruvijevog čovjeka pa sve do Pikasovih kubističkih formi. Tijelo u slikarstvu može imati različite svrhe, raspirivanje žudnje ili instrument kojim se šokira javnost kao i eksperiment i vježbanje slikarske vještine. Vidjećemo gdje se u toj lepezi kotira Velika Iza i kakvu to priču ona krije.
Vlaho Bukovac, slikar rođen u Cavtatu a školovan u Parizu pod mentorstvom Aleksandra Kabanela, ovaj impresivan akt radi 1882. Nastaje po motivima romana Aleksisa Buvijea o jednoj pariskoj kurtizani. Roman je izlazio u nastavcima u popularnom časopisu La Monde. Bukovac je jednu od prvih verzija pokazao svom profesoru Kabanelu koji je djelo otpisao zbog nepravilnih proporcija. Negativne kritike nisu mnogo poljuljale Bukovca i on odlučuje da završi sliku uzevši za model jednu mladu djevojku iz bordela. Velika Iza predstavlja nagu ženu, izduženog, gotovo porcelanski bijelog tijela izvijenu na krevetu. Pogled joj je uperen u posmatrača dok lascivni položaj u kojem se nalazi otkriva svu privlačnost i ženstvenost kojom zrači. Prisutna je i služavka koja joj vjerovatno pomaže nakon kupanja. Jasna je paralela između Maneove Olimpije i Velike Ize. Ogoljeno tijelo žene čija se istorija ne zna ali se naslućuje, služavka koja je dvori, udobnost i svojevrsna raskoš kreveta u prostoriji koja se teško može okarakterisati kao dio običnog bordela. Obje slike nose sa sobom određene neproporcionalnosti tijela, šokantnu nonšalantnost glavne junakinje i atmosferu mističnosti i zavodljivosti.
Slika je specifična ne samo zbog toga kako djeluje na posmatrača već i zbog svog puta od Pariza do Spomen-zbirke Pavla Beljanksog. Slika je prvo bila izložena na pariskom Salonu i tamo postiže senzacionalan uspijeh. U to doba Bukovac nije bio toliko zapažen autor tako da mu je upravo Iza donijela prvo priznanje u vidu Zlatne medalje na Salonu. Nakon toga se slika čak reprodukuje i od nje se prave razglednice. Vrlo brzo je kupuje jedan engleski kolekcionar ali je Bukovčev prijatelj Ričard Ledu otkupljuje 1913. godine. Kod Ledua ostaje sve do njegove smrti kada se kolekcija malo po malo rasipa i mnogi komadi završavaju kod drugih imućnih vlasnika. Tako je i Velika Iza prodata nepoznatom kolekcionaru. Budući da pomenuti kolkcionar nije bio upućen u vrijednost i istorijat slike odlučio je da je proda. Aukcija je održana 1929. u Parizu u hotelu Druo. Tom prilikom je preimenovana u Odaliska pri toaleti. Na ovom nadmetanju učestvovali su između ostalih Pavle Beljnski i Paja Jovanović. Jovanović je naposlijetku prepustio Beljanskom da je kupi i odnese u Beograd. Na putu iz Pariza do Beograda nalazila se u njegovom ličnom prtljagu a potom je do kraja ostala da krasi stan Pavla Beljanskog. Danas je ona dio Spomen-zbirke Pavla Beljanskog a prvi put od kada ju je kupio je restaurirana 2013. godine. Ova restauracija je otkrila slojeve originala koji je sam Bukovac popravljao i prepravljao prje nego što je došao do finalne verzije slike.
Priča o Velikoj Izi se može opisati kao krug prodavanja i otkupljivanja jednog od najboljih djela Vlaha Bukovca. Iako je vremenom postao toliko popularan i vješt da su ga angažovali i na dvorovima kao vrsnog portretistu, prilikom izrade ove slike Bukovac je prvi put odvažno odbacio načela akademizma i slikanje aktova kao dijela mitološkog narativa. Bukovčev pogled na popularne, klasične „odaliske“ pretvoren je u dašak nečega novog, intrigantnog, senzitivnog i nadasve senzacionalnog. Nečega što bez sumnje nosi titulu remek-djela slikarstva na granici između 19. i 20. vijeka.