U redu, možda malo pretjerujem budući da iz mjeseca u mjesec biram neke dramatične, relativno romantične ali svakako interesantne priče čiji su glavni akteri ljubavnici. Međutim, međuljudski odnosi pa i odnosi figura i tijela u prostoru uvijek mogu biti neiscrpan izvor proučavanja i promatranja. U našoj rubrici Bogovi i heroji ste do sada navikli da čitate o mitologiji koja prevazilazi onu dobro znanu grčku i rimsku. Mnogi su možda kao mali gledali crtane filmove i čitali slikovnice ili pak enciklopedije koje se bave mitologijom i njenim junacima. U moru tih priča jedna od najintrigantnijih jeste ona o Hadu i Persefoni. Vrlo jednostavan zaplet: Bog podzemlja se zaljubljuje u ljupku Persefonu, ćerku boginje Demetre i otima je. Dešava se nagodba da Persefona provodi pola godine na zemlji a pola u podzemnom svijetu gdje će biti Hadova žena i gospodarica. Pjesnici i ljubitelji legendi tvrde da je posrijedi bila jedna neobično harmonična i srećna zajednica uprkos dramatičnom početku. Bilo kako bilo, tema miješanja života i smrti, proljeća i zime, radosti i melanholije bila je česta u istoriji umjetnosti. A Persefona i Had svjedoče kako drami dostojnoj antičkih grčkih teatara tako i slojevitoj simbolici. Sigurno ste čuli za čuvenu skulpturu Berninija koja je toliko vjerodostojna i detaljna da se vide čak i udubljenja koja prave Hadovi prsti na butinama njegove izabranice dok je grčevito steže u pokušaju da je odvuče u vječni mrak. Međutim, postoje i druge varijante.
Jedna od njih je freska koju je načinio Bernardino di Betto poznat pod nadimkom Pinturicchio a koja se nalazi u Piccolomini biblioteci u Sijeni. Naime Pinturicchio je izradio niz jako interesantnih fresaka koje uglavnom oslikavaju život pape Pija II. Međutim, u tom nizu pronašlo se i nekoliko mitoloških scena koje imaju uporište u antičkim mozaicima. Prikazan je Had u svojoj kočiji koju vuku dvije zmije. Persefona je izvijena u njegovom naručju, pokušava da se otrgne od njega. Draperija koja se kovitla oko nje dodatno naglašava dramatičnost momenta. Iza njih je jedna figura koja vjerovatno predstavlja Persefoninu pratilju i koja želi da pomogne svojoj gospodarici i prijeti Hadu štapom.. Čitava scena se odvija u šumovitom ambijentu iako bi neki posmatrači očekivali nebeski svod i mikelanđelovske detalje. Dekorativni okvir koji okružuje sve scene na tavanici na kojoj su prikazane alegorijske scene je takođe rađen sa puno pažnje jer ima ulogu, ne samo ispunjenja prostora već i naglašavanja freski.
Sama Piccolomini biblioteka predstavlja spomen na papu Pija II i čuva bogatu zbirku njegovih knjiga i spisa koje sakupio dok je boravio u Rimu. Izgradnja je započeta krajem 15. vijeka a ideja da bude povezana sa katedralom Todeschini potiče iz francuske tradicije da se biblioteke grade uz katedrale. Bilo kako bilo, freske koje krase cjelokupan enterijer biblioteke predstavljaju mali izazov za posmatrače budući da je teško obuhvatiti i fokusirati se na sve scene. Freske koje su vezane za alegoriju i antičku mitologiju ponegdje su opisane kao „groteskne“ jer je autor birao pastoralne scene i bahanalije. Pored Hada i Persefone tu su i Diana i Endemion čija priča ima par sličnosti i paralela sa bogom podzemnog svijeta i njegovom ženom.
Ono što je mene lično privuklo ovoj fresci jeste neodoljiva sličnost sa starim mozaicima. Plus što su antički mitovi, besjede o bogovima i njihovim peripetijama uvijek interesantan i rado viđen motiv kod renesansnih umjetnika. Zašto se baš ova predstava našla u Piccolomini biblioteci možemo samo da nagađamo. Budući da su ostale freske u sliužbi isticanja vrlina novog pape i uopšteno hrišćanske predanosti možda je ovo bio način da se napravi paralela između razvrata i pokornosti, hrišćanstva i paganstva, prošlosti i sadašnjosti. Koji god da je razlog u pitanju, Otmica Persefone ostaje jedna od najupečatljivijih legendi koja je umjetnicima ostala izvor inspiracije i izražavanja onih najgrčevitijih i najintenzivnijih osjećanja vezana za prostor i figure u tom prostoru.