Buduči da je aprilski broj posvećen temi djece, za Sliku meseca obrađivaćemo jednu intrigantnu sliku koja je i vjekovima nakon nastanka aktuelna među istraživačima i ljubiteljima likovnih umjetnosti. U pitanju je kompozicija Mlade plemkinje čuvenog baroknog slikara Diega Velaskeza. Ovo platno danas se čuva u muzeju Prado u Barseloni a nastalo je 1656. godine. Ono što ga čini toliko privlačnim i iznova analiziranim jesu kompleksna pitanja koja se postavljaju a tiču se odnosa između iluzije i stvarnosti kao i nerazjašnjene veze između slike i posmatrača koju prikazani akteri stvaraju. No, krenimo redom.
Za početak, ko je bio Diego Velaskez i kome su Mlade plemkinje posvećene? Velaskez je bio španski barokni slikar koji se probio radeći na dvoru Filipa IV kao glavni dvorski slikar. Međutim, u Španiji u 17. vijeku slikarstvo nije bilo cijenjen zanat. Samim tim slikari nisu uživali visok status u društvu. Srećom, vještina kojom je Velaskez baratao pokazala se kao plodonosna a i sam kralj je prepoznao njegov potencijal. Postao je dvorski sobar i proveo veliki dio života na dvoru. U vrijeme kada su nastale Mlade plemkinje već je trideset tri godine bio u službi kraljevske porodice. Koliko je prijateljstvo između Filipa IV i Velaskeza bilo jako govori činjenica da je kralj imao posebnu stolicu u ateljeu kako bi posmatrao slikarev rad kao i svojeručni zapis nakon Velaskezove smrti koji glasi: „Skrhan sam“. Filip IV se ženio dva puta. Prva žena je umrla ostavivši ga bez nasljednika a sa drugom, Marijanom od Austrije, dobio je ćerku Margaretu Terezu (protagonistkinja Plemkinja).
U ambijentu ateljea vidi se grupa djevojčica ali i odraslih, plemkinja i sluga. U centru stoji infanta Margareta Tereza koja u datom trenutku ima pet godina i jedina je ćerka Filipa IV i Marijane od Austrije. Okružena je svojim dvorskim damama: Izabela de Velasko joj se klanja a Maria Agustina Sarmiento de Sotomajor joj nudi piće u malom crvenom bokalu na tacni. Prisutno je i dvoje patuljaka: njemica Mari Barbola i italijan Nikolas Petrusato koji pokušava da probudi pospanog psa gurajući ga stopalom. Donja Marcela de Uloa, u koroti stoji i razgovara sa neidentifikovanim stražarom. Autoportret umjetnika je takođe ključan dio kompozicije kao i muškarac na vratima za kojeg se smatra da je njegov rođak Nieto Velaskez. Jedan od detalja koji mnogim posmatračima promiče jeste ogledalo u kojem se vide likovi kraljevskog para, Filipa IV i njegove supruge Marijane od Austrije. U pojedinoj literaturi se izražava vjerovanje da je u pitanju scena završetka poziranja infante Margarete Tereze za portret a argument se krije u naklonu jedne od njenih dvorskih dama i Nietov odlazak. Što se ogledala tiče, i dalje se mogu čuti polemike da li je u pitanju ogledalo ili „slika u slici“ infantinih roditelja. Drugo pitanje jeste da li Velaskezu poziraju i oni a ne samo njihova ćerka. Platno na štafelaju je približno iste veličine kao i završna verzija „Mladih plemkinja“ pa mnogi istraživači zaključuju da je u pitanju trenutak stvaranja ove slike u izvornom obliku.
Sve u svemu, ono što najviše zapada za oko je djetinja čednost i dostojanstvenost mlade Margarete Tereze. Njeno lice je porcelanski čisto, plava kosa doprinosi skoro anđeoskoj auri kojom zrači. Liči na ljupko odjevenu lutku okruženu poslugom, grajom, gužvom ali uspijeva da ostane savršeno mirna. Njen pogled je uprt u posmatrača ali je u isto vrijeme distanciran i hladan. Da li posmatra svoje roditelje? Da li nekako može da vidi slikara iako mu je okrenuta leđima? Kakav je njen odnos sa dvorskim damama koje se trude da je usluže iako su i same djevojčice tek nekoliko godina starije od nje?
Dječiji reprezentativni portreti u svijetu umjetnosti znaju biti fascinantni koliko i oni odraslih plemića i vladara. Međutim, koliko god takvi prikazi morali biti svečani, uljepšani i dostojanstveni, neizostavna je određena doza ljupkosti koja nas podsjeća da su to ipak djeca. Zato ne čudi da su se slikari opredjeljivali za neke ležernije ambijente spavaćih odaja, prisustvo roditelja i toplu atmosferu u kojoj po pretpostavci mladi prinčevi i princeze žive. Naravno, postoje izvjesne finese i razlike kako se u određenim periodima pristupalo porodičnim portretima. Jedan od skladnijih i ljepših prikaza jeste onaj Marije Antoanete i njene djece slikarke Elizabet le Brun. Nastala je više od jednog vijeka nakon Velaskezovih plemkinja, na francuskom dvoru. Za Mariju Antoanetu se govorilo da je bila veoma brižna i posvećena majka što se uočava i na slici gdje ona sjedi u udobnom salonu okružena svojom djecom među kojom je naglašen osjećaj privrženosti. S druge strane, u viktorijanskoj Engleskoj, česti su bili prikazi kraljice Viktorije i njene porodice u različitim tehnikama (od klasičnih ulja na platnu preko crteža do fotografija). Dobro je poznata priča o velikoj ljubavi Viktorije i Alberta koja je rezultirala rođenjem čak desetoro djece. U Engleskoj su portreti djece djelovali nekako slobodnije u odnosu na ranije epohe, dozvoljavajući im da budu uhvaćeni u trenutku igre ili opuštene čajanke.
Bilo kako bilo, umjetnici su znali šta je njihov zadatak i kako treba da mu pristupe. Velaskez je bio u naročito dobroj poziciji jer je izbliza mogao da posmatra odrastanje najmlađih članova španske kraljevske porodice. Iako Mlade Plemkinje suštinski predstavljaju jednu misterioznu igru koja vjekovima fascinira javnost, možemo uprošćeno reći da grupica djevojčica među kojima jedna nosi posebno važnu titulu ostavlja mjesta za uživanje u posmatranju bez forsiranog udubljivanja u skrivene elemente.