Došli smo i do tog doba godine. Spremni smo da se hranimo samo specijalitetima od jaja narednih 10 dana, na TikToku se traže ideje za farbanje, mentalno se pripremamo za hiljade poziva, poruka i nikad nismo 100% sigurni kome kako treba čestitati. Da li tradicionalno, crkveno ili samo sa „Srećno“ i „Nazdravlje“. Ima jedna malo izlizana fora koja me svaki put nasmije: šta god da se desi Isusu, mi jedemo. Pa…kad imamo luksuz da pravimo rusku salatu samo dva puta godišnje, oprostiće sile nebeske. No, mi ćemo danas pričati o umjetničkim varijacijama na temu Vaskrsa, jednog od najvećih vjerskih praznika. Postoje određene finese koje razlikuju kako se Hristovo stradanje predstavljalo u katoličkom a kako u pravoslavnom svijetu. Naime, prije Raspeća koje je glavna asocijacija na Vaskrs, oslikavane su i scene koje predstavljaju Tajnu večeru, Molitvu na maslinskoj gori, Hristove muke i put za Golgotu kao i konačno Uskrsnuće tj. povratak u život. Većinu ovih scena možete vidjeti u pravoslavnim manastirima širom Balkana, Rusije i ostalih zemalja okrenutih pravoslavnoj vjeri. One čine posebne cikluse koji se nerijetko prepliću. Tako imate ciklus Velikih praznika i ciklus života i stradanja Isusa Hrista. Ovi ciklusi pripovijedaju biblijske priče koje za cilj imaju podučavanje vjernika a mogu predstavljati i vizuelizaciju crkvenih obreda. Majstori koji su izrađivale ove freske većinom su anonimni ali se stilovi svakako razlikuju. Negdje boje mogu biti vibrantnije, figure izduženije, crte lica realističnije ili jednostavnije. Ono što im je svima zajedničko jesu neizostavni elementi poput okupljenih apostola, krsta za koji je Hristos prikovan, anđela koji savijaju nebeski svitak itd. Uostalom, ako ste nekad ušli u neku pravoslavnu crkvu znate otprilike na šta mislim. S druge strane, Katolici imaju malčice šarenolikiju lepezu predstavljanja Raspeća i svega što ga prati. Ove predstave nisu striktno vezane za crkvu i njene obrede, više je u pitanju popularnost biblijskih tema koja je vladala u periodu Renesanse pa i kasnije.
Prva, najpoznatija predstava jeste Da Vinčijeva „Tajna večera“. Vidjeli ste je negdje sigurno. Čak i u popularnoj kulturi postoje neke insinuacije i reentaktmenti ove slike (u filmovima, spotovima itd). Hristos sjedi za stolom okružen apostolima. Po predanju za vrijeme ove tajne (ili posljednje) večere Hristos je utvrdio euharistiju kao dio pričešća, pretvaranje hljeba i vina u tijelo i krv. Predočio je ko će ga od učenika izdati a ko ga se odreći, postao svjestan muka kroz koje će morati proći. Zbog svih tih elemenata, ovo je jedna dinamična scena. Može se relativno jasno ustanoviti ko je koji apostol po gestovima, kosama, bradama, izrazima lica itd. Postojala je čak i jedna interesantna tvrdnja (koja naravno nikada nije dokazana a ni podrobno objašnjena) da učenik koji sjedi odmah pored Hrista sa lijeve strane nije Jovan već Marija Magdalena. Izučavani su i detalji poput đakonija na stolu. Tako se smatralo da prosuta so blizu Judine ruke ukazuje na njegovo izdajstvo. Bilo kako bilo, ako nekada budete bili u Padovi ovu sliku ćete lako pronaći u Cappelli degli Scrovegni.
Druga važna predstava jeste Pijeta. Pijeta je univerzalni naziv za Bogorodicu koja u naručju drži mrtvo tijelo svog sina. Može se prepoznati i u slikarstvu i u skulpturi. Jedan od najveličanstvenijih primjera je Mikelanđelova skulptura. Djevica Marija je prikazana kao savršeno mirna u svom bolu koji je gotovo opipljiv. Zbog impresivnih dimenzija skulpture, i ako se dovoljno približimo, možemo sagledati svaki nabor na draperiji, Hristovo tijelo djeluje veoma teško, beživotno, opušteno, izmoreno. Njegova glava je zabačena unazad, svaka kost i mišić uvjerljivo oblikovani. Marijino lice je mlado, oči sklopljene, položaj ruku impliciraju bespomoćnost ali i vjeru u vaskrsenje. Ima i dramatičnijih primjera, gdje Bogorodica otvoreno oplakuje Hrista u prisustvu svetog Petra, Jovana i Marije Magdalene. U istočnom svijetu, na nekim freskama koje prikazuju Hrista na krstu, Bogorodica biva prikazana u naručju svojih prijateljica, sljedbenica, ili kako kleči pored sinovljevih prikovanih nogu. Iako nije u pitanju Pijeta koja se prepoznaje samo kod Katolika, jeste jedna vrsta oplakivanja koje je i u jednom i u drugom slučaju bilo poželjna predstava.
Karavađo, majstor svjetla i tame, imao je svoj način oslikavanja pojedinih scena Hristovog stradanja. Jedna od njih je skidanje sa krsta i polaganje u grobnicu. Karavađova slika malo podsjeća na Pijeta zbog položaja Hristovog tijela koje je mršavo, opušteno i teško a koje pridržavaju njegovi sljedbenici i voljeni. Predstavljeni su Jovan Jevanđelista koji je u potpunoj sjenci i prepoznaje se samo zbog mladalačkih obrisa lica i crvenog plašta. Pored njega, Hristove noge pridržava Nikodim koji je prikazan sa Mikelanđelovim licem. Iza ova dva muškarca su Marija Kleopova koja diže ruke u nebesa što se može protumačiti kao poruka da je Gospod sišao na zemlju i da će se čovječanstvo ujediniti u Raju. Prisutna je i Marija Magdalena koja je kao i Jovan u sjenci, briše suze maramicom i prikazana je kao lijepa, mlada žena uprkos tome što se njeno lice ne razaznaje. Djevica Marija se po pravilu uvijek prikazuje kao vječno mlada ali je Karavađo odlučio da je naslika kao staru ženu u odjeći opatice i sa ispruženom rukom u namjeri da dotakne Hristovu glavu ili lice. Sve tri žene predstavljaju tri različite varijante patnje i ožalošćenosti. Neki istraživači tvrde da nije u pitanju polaganje tijela Hristovog u grobnicu jer nije položeno u grob već na kamenu ploču. U svakom slučaju, radi se o tipičnoj Karavađovoj slici koja sadrži sve elemente koji su specifični za njegovo stvaralaštvo. Svjetlo, sjenka, naglašeni gestovi, ženske figure koje vjerovatno nisu previše bliske onome kako su biblijske žene zapravo mogle izgledati. U pitanju je jedan od posljednjih potresnih trenutaka prije veličanstvenog povratka u život.
Rubens je maestralno utisnuo na platno trenutak Hristovog uskrsnuća. U pitanju je triptih. U sredini je veličanstveni trenutak Hristovog izlaska iz grobnice. Svjetlost isijava iz njega i zasljepljuje, čak i plaši, okupljene koji padaju na zemlju pred njim. U rukama drži zastavu poput pobjednika, simbol trijumfa života nad smrću. Svjetlost koja zrakasto okružuje pretežno Hristovu glavu u kontrastu je sa tamnim oblacima u pozadini. Sa lijeve strane prikazan je Jovan Krstitelj pored rijeke Jordan i sa mačem koji simbolizuje njegovo obezglavljenje. Prepoznatljiv je po neurednoj kosi i bradi i iscijepanoj togi. Moguće da je Rubens odlučio da ga uvrsti zbog direktne veze sa Hristom i njegovim krštenjem koje predstavlja širenje vjere i spajanje nebeske i zemaljske prirode Isusove. Sa desne strane naslikana je sveta Martina koja drži u rukama palminu grančicu, simbol mučeništva. Prema legendi, kada je ona napravila znak krsta srušio se Apolonov hram i taj trenutak se nazire iza nje. Čitava kompozicija je impresivan primjer jedne od popularnijih novozavjetnih scena, one koja pruža nadu i vjeru u neprikosnovenu moć ljubavi, pravde pa i samog života.
