Kad sam bila mala Diznijevi crtani filmovi su imali posebno mjesto na mojoj listi prioriteta. Još uvijek su postojale kasete i taj zvuk premotavanja mi i dalje ponekad zazvoni u ušima. Dok moji roditelji gledaju dnevnik, moje oči veličine klikera su zalijepljene za ekran drugog televizora koji je služio samo za puštanje kaseta. Sentimenti znaju da budu nezgodni, ne zamjerite na ovom malom thorwback-u. Vremenom sam porasla i počela da gledam druge stvari. Od tinejdžerskih limunadica koje izazivaju povraćanje do ozbiljnih remek djela svjetske kinematografije. Znate kako svaka djevojčica želi da bude glumica kad poraste. Tako sam i ja mada da su me moji stvarno pustili da krenem tim putem ne vjerujem da bih došla do happy enda. U najboljem slučaju bih bila statista ili još gore zaglavljena u ciklusu glupavica sa dobrim atributima i ukupno dvije replike u čitavom filmu ili seriji. U svakom slučaju, fantastična vijest je da sam izabrala istoriju umjetnosti kao poziv što je bolje jedino zato što ste spašeni okrutne eksploatorske industrije (izvini mama, potrudiću se da nađem bogatog ruskog kolekcionara obećavam).
Filmovi su ipak ostali moja velika ljubav i u duši sam ostala ona štreberka koji gleda ostvarenja iz ’77 i čita stripove online. Međutim, likovne i filmske umjetnosti znaju da se isprepliću na najljepši i najestetičniji način. Da ne pominjem sad sve one ekranizacije o slavnim umjetnicima koje se repriziraju češće od „Prijatelja“, bolje je usredsrediti se na određene reference na likovna djela u krugu sedme umjetnosti. Možemo redom prelistati neke filmove koje ste vjerovatno nekad gledali ali niste primijetili fantastične detalje koji su asocijacija na scene sa slikarskog štafelaja.
„Shutter Island“ je film iz 2010. sa Leonardom di Caprijem i Michelle Williams u galvnim ulogama. Reditelj Martin Scorcese napravio je psihološki triler koji se može opisati i kao neo-noir žanr. Neću se mnogo udubljivati u radnju, ako ste gledali onda znate otprilike a ako niste dovoljno je da znate da je centar zbivanja borba čovjeka sa samim sobom i pitanje šta je stvarnost a šta iluzija. U jednoj nezaboravnoj sceni Gustav Klimt dobija svojih pet minuta medijskog prostora, tačnije njegov legendarni „Poljubac“. „Poljubac“ se smatra najvjernijim i najsimboličnijim prikazom romantične ljubavi i požude kao i omaž Klimtovoj vezi sa šarmantom Emilie Flöge. Jednostavna pozadina u kontrastu je sa bogatim ornamentom na haljini. Scena gdje di Caprio grli Michelle s leđa neodoljivo podsjeća upravo na ovo famozno djelo. Haljina koju glumica nosi posjeduje slične boje I odskače od mutne, tamne pozadine. Izrazi lica odaju očajničku potrebu za prisnošću, uzvraćanjem emocija, dodira i utjehom. Iako su Klimtove ekspresije mirnije I blaženo zadovoljne, iziskivanje bliskosti spaja ova dva “kadra”.
“Isijavanje” je kultni horror film Stanleya Kubricka iz 1980. Nastao je po romanu Stephena Kinga a Jack Nicholson I njegovo mahnito razvaljivanje vrata sjekirom vam je sigurno nekad poremetilo san. U filmu se pojavljuju jezive bliznakinje koje proganjaju hotelske hodnike I koje su postale omiljeni detalj mnogih potonjih hororaca. Kubrick je očigledno inspiraciju našao u jednoj prepoznatljivoj fotografiji Diane Arbus čiji rad obilježavaju fotografije neobičnih I nesvakidašnjih ljudi I pojava. Iako ne postoji zvaničan podatak koji potvrđuje da je Kubrick zaista koristio Arbusinu fotografiju bliznakinja za stvaranje svojih jezivih sestara, sličnost je previše upečatljiva da bi bilo teško povjerovati u to.
“Panov lavirint” iz 2006. sam gledala kad sam imala desetak godina ali svega dvadesetak minuta prije nego što sam vireći kroz prste prebacila kanal. I da, jesam spavala sa upaljenim svjetlom u hodniku I bila ubijeđena da odrasli provode čitavu noć budni u dnevnom boravku (nešto što ja danas praktikujem s vremena na vrijeme ali uvijek sa dobrim razlogom). U svakom slučaju, ova mračna fantazija reditelja Guillerma del Toroa je vjerovatno najjezivija zbog lika pod nazivom Blijedi čovjek. Del Toro ga je stvorio kao omaž slici Franciska Goje “Saturn (ponegdje I Kron) proždire svog sina”. Reditelj gaji veliko poštovanje I ljubav prema Gojinim slikama I u sceni gdje Blijedi čovjek jede neko drugo manje mitološko biće jasno se može povući paralela sa “Saturnom”. Ovo nije prvi put da del Toro povezuje film I likovnu umjetnost. U jednom drugom filmu je takođe ukazao na Goju kao svog omiljenog slikara kada je “Kolosa” predstavio kao džinovskog robota.
“Mračni vitez” iz 2008. me je najstrašnije razočarao, da oproste ljubitelji ovog klasika. Nisam ga nikad pogledala do kraja jer se Betmen kao heroj sukobljava sa Jokerom tek nakon boga pitaj koliko sati nekakvih političkih, ekonomskih I poslovnih mutljavina Brucea Waynea. Ljubav za sirotog Ledgera za kojeg se I dalje tvrdi da ga je ova uloga ubila. RIP legendo itd. Itd. Sam izgled I karakter glavnog zlikovca u Gothamu se pripisuje slici “Glava VI” Francisa Bacona. Haotična energija, ljubičasti tonovi I razmazane boje pandan su Jokerovoj šminci i karakteru. Razjapljena usta za koja se ne može sa sigurnošću reći da li predstavljaju vrisak ili manijakalni smijeh izaziva žmarce niz kičmu na isti način kao I famozni “ožiljci”.
Postoji još milijardu primjera I potrebno je samo oštro oko I poznavanje nekih od najreprezentativnijih primjeraka iz sfere slikarstva (ili vajarstva). Možda bi bilo lijepo završiti sa poređenjem vezanim za film “Melanholija”. Priča o mladom paru koji proživljava apokalipsu (bukvalno, meteor se sprema da udari u planetu Zemlju) na dan njihovog vjenčanja nije baš najsrećnija bajka ali je beskrajno estetična. U zbirci fotografija iz filma upečatljiva je ona na kojoj Kirsten Dunst leži u vodi u vjenčanici sa bidermajerom na grudima I velom koji pluta oko nje. Slično tako je John Everret Millais vidio Ofeliju u njenom samrtnom času. Prepuštenu rječnim brzacima okruženu cvijećem i sa praznim pogledom koji priznaje poraz I gubitak ( i razuma I ljubavi).
Sad imate izbor ili da nastavite da tražite filmiće sa umjetničkim referencama ili da po hiljaditi put pogledate neki predvidivi ljubić za lagano popodne. Ja znam šta ću I nije mi žao. Do narednog teksta, hasta la vista baby.