Agostino i Anibale Karači otpočeli su oslikavanje galerije Farneze 1598. godine. Svod je završen negdje oko 1600. Tačan datum nije poznat ali se ovakav vid datovanja podudara sa Agostinovim odlaskom na dvor Vojvode Ranučia Farnezea u Parmi jula 1600. Freske i njihove pozicije su sljedeće: Bahus i Ariadna se protežu dužinom tavanice i flankirani su Panom i Dijanom i Merkurom i Parisom. Polifem i Acis su smješteni na niskom sjevernom panelu preko puta Polifema i Galetee koji se nalaze na južnom. Agostinova freska Aurora i Kefalus je centralna kompozicija na produženom zapadnom zidu. Na istoku su Glaukus i Scila iliti Peleus i Tetida. Ove dvije kompozicije su druge po veličini nakon Bahanalija. Glaukus i Scila flankiranisu Jupiterom i Junonom kao i Dijanom i Endimionom. Ranije pomenuti Aurora i Kefalus na zapadu flankirani su Herkulom i Jolom i Venerom i Anhisom. Friz galerije ispunjen je medaljonima, girlandama, školjkama, maskama i putima koji su oslikani u stilu al naturale a koji se prepliću i uokviruju scene.
Kada govorimo o kompozicijama koje predstavljaju Polifema i Acisa i Polifema i Galateu, scene vjerno prate događaje iz Ovidijevih spjevova. Priča o ljubavi, ljubomori i osveti biva inspiracija Anibaleu da dva najupečatljivija momenta smjesti jedan preko puta drugog. On je i prije galerije Farneze bio upoznat sa mitološkim scenama koje zrače sličnom emotivnom energijom. Zbog toga se može povući paralela između njegove slike Polifem i Acis i grafike Orfej i Euridika koju je načinio njegov brat. Polifem grčevito drži u rukama kamen kojim će usmrtiti Acisa na sličan način kao što Orfej pridržava svoju ženu na samrti. Obje figure odišu uticajem Mikelanđelovih skulptura zbog mišićavih tijela i oslobođenih pokreta Proporcije aktera su nesrazmjerne. Acis gotovo da je gurnut u drugi plan, prikazan je kao sitan mladić u bijegu od sigurne smrti. Polifem je gigant, onaj koji je dominanatan i čije duševno stanje se čita kao potpuno ludilo izazvano nekontrolisanom ljubomorom. Koliko je epizoda sa Acisom surova, gruba, gotovo divljačka, slika koja predstavlja Polifema i Galateu je nježnija, zavodljivija. Div se udvara lijepoj nimfi okruženoj svojim sluškinjama sa velom koji lebdi iznad njene glave. On je ponovo u prvom planu sa akcentom na jačinu i veličinu njegove pojave. Očitava se zanos na njegovom licu izazvan melodijom lire dok ona ostaje pasivna, hladna, kao prethodno Acis sitna i krhka. Kada sagledamo ovaj Polifemov ciklus možemo primijetiti borbu Erosa i Anterosa koji demonstriraju međusobno divljenje prema duhovnom doprinosu koji svaki od njih pruža čovječanstvu. Eros kao filozofska i mitološka interpretacija romantične, tjelesne, nerijetko veoma strastvene i lascivne ljubavi u korelaciji je sa Anterosom koji je osvetnik, onaj koji kažnjava neuzvraćanje emocija.
Trijumf Bahusa i Arijadne dominira svodom i najveća je freska koja krasi galeriju. Belori u svom spisu navodi sljedeće: „Bahus je vraćajući se pobjedonosno iz Indije pronašao Arijadnu, prethodno napuštenu od strane Tezeja. Zapanjen njenom ljepotom uzeo ju je za ženu kao što se vidi na ovoj slici.“[1] Smatra se da je Anibale slikao rukovodeći se motivima sa Dionizijevog sarkofaga iako freska liči na jedan crtež Perina del Vage „Bahusov trijumf“. Bahusov pogled je mutan, grožđe podrhtava u njegovom slabašnom stisku, ruka mu je toliko omlitavila da mali satir mora da je pridržava. U pijanom stanju jedva da može da sjedi u kočiji. Pored njega je veličanstvena Arijadna okićena zvjezdanom krunom. Brojna pratnja se prepliće između i oko njih svirajući i veseleći se. Kompozicija zapravo slavi ljubav i brak kao vrhunac te ljubavi. Ona trijumfuje u vazduhu, na zemlji i u vodi. Naga atletska tijela muškaraca i žena dominiraju povorkom ali ne sa ciljem da se sablazni javnost količinom golotinje već je u pitanju sloboda, opuštenost, gotovo ekstatično zadovoljstvo koje budi život u svakom pokretu i mišiću.
Kao kontrast ovoj raspamećenoj opijenoj gomili stižu Merkur i Paris koji je flankiraju sa desne strane. Priča o Merkuru i Parisu označava dar neba zemlji.[2] Prema legendi, Merkur (ili u grčkoj mitologiji Hermes) daje Parisu zlatnu jabuku koja mora pripasti najljepšoj od svih boginja. Takav dar postaje obmana, sjeme razdora koje će dovesti do Trojanskog rata. Scena bez svog mitološkog predloška se može učiniti kao nepripadajuća skupu koji pretežno obiluje ljubavnom tematikom i „golicljivim“, erotičnim konotacijama. Međutim,može se čitati kao uvod u romansu i razdor zabranjene ljubavi. Pejzaž, iako minimalan, vraća nas zemlji i skreće pažnju sa nebeskog hedonizma prisutnog na ostatku svoda.
Preko puta, lijevo od Bahanalija, stoje Pan i Dijana. Jedno od najbrutalnijih i najpožudnijih božanstava uspijeva da zavede najčistiju i najneviniju od svih boginja nudeći joj zemaljska uživanja. Dijanina djevičanska čistota je pozicionira na nebu iznad Pana koji maše parčetom bijele vune[3]. Ovdje dar ispada zamka u koju će lakomislena Dijana upasti nošena radoznalošću. Posmatrajući ove dvije slike dolazimo do ozbiljnijih pitanja koja nas trzaju iz bezbrižne atmosfre Bahanalija. Da li su ove predstave upozorenje ili čak podsjetnik na mračnu stranu darivanja ljubavi? Da ljubav kao dar može biti obmana ili zamka u koju čak i bogovi upadaju?
Jupiter i Junona smješteni su ispod Pana i Dijane a lijevo od Agostinove morske scene sa Scilom i Glaukusom. Prikazan je božanski par u bračnoj postelji. Slika odiše senzualnošću i neskrivenom romantičnom seksualnošću. Draperija koja visi iznad kreveta stvara utisak pećine, skrivenog mjesta gdje ljubavnici mogu da se prepuste svojoj privatnosti. Jupiter je zavaljen na mekom dušeku i privlači svoju suprugu sebi u želji da mu se pridruži. Junonino koljeno oslonjeno je na ivicu kreveta i ovlaš je ogrnuta plaštom skrivajući se od znatiželjnih posmatrača. Vrhovni bog našao se u poziciji gdje gotovo pokorno i sa dozom apsolutne otupljenosti posmatra svoju dominantnu ženu. Njegovo oružije i simbol moći ostavljeni su po strani, bez razmišljanja bačeni ispod kreveta. Orao između njegovih nogu netremice gleda u posmatrača kao stražar i čuvar Jupiterove slabosti. Jupiter više nije apsolutni vladar svijeta već biće željno tjelesne ljubavi svojstvene smrtnicima. Prečesto opisivana kao ljubomorna i osvetoljubiva ali potpuno submisivna svom mužu Junona dobija drugačiji oblik. Igra zavođenja je na njenoj strani. Ženstvenost boginjinog tijela i nježnih porcelanskih oblina u kontrastu je sa Jupiterovim mišićavim glomaznim udovima koji je obuhvataju. Na ovom primjeru se najbolje vide erotični elementi koje braća Karači izdašno koriste ne bi li obogatili svoj rad. Čitanje i tumačenje Jupitera i Junone može biti različito. Iskorišćavanje ženskog šarma da se dođe do željenog cilja ili pak osveta nevjernom mužu varijante su koje crpe korijene iz antičkih spjevova i predanja[4].
Dijana i Endemion pozicionirani su nasuprot božanskog bračnog para. Na ovoj mirnoj pastoralnoj sceni Endemion spava u Dijaninom naručju. Okruženi su pejzažom i malim putima koji ih posmatraju. U epizodi sa Panom boginja je bila navedena da ispuni žudnju svog udvarača i radilo se o njegovom interesu. Kad je riječ o Endemionu Dijana je ta koja je opsjednuta željom i koja će odbaciti sve principe i dužnosti koje su joj određene ne bi li je ispunila[5].
Pandam njima predstavljaju Herkul i Jola. Ljubav se ruga najjačem čovjeku na svijetu koji je nekada bio simbol muževnosti i herojstva. Herkul na Anibaleovoj fresci odbacuje lavlju kožu i tobolac sa strijelama i obučen je u žensku odoru. Žrtvuje svoje dužnosti zarad uživanja u muzici i društvu voljene žene što je za antičke junake poput njega nekarakteristično.[6]
Glaukus i Scila tj. Peleus i Tetida mogu se nazvati najlascivnijomi najhrabrijom od svih predstava na Farneze svodu. U pojedinoj literaturi ova scena se još naziva Prinošenje Tetide Peleusovim odajama.[7] Ovidijevi spisi idu u prilog ovakvom imenovanju budući da je Peleus imao zadatak da uhvati ljupku nimfu prije nego što uspije da promijeni svoj oblik i na taj način pridobije njenu ruku. Par je prikazan u centru na leđima morske nemani. Okruženi su Nereidama i putima. Sa desne strane nazire se Amor sa bakljom koja simbolizuje Venerinu sposobnost da izazove ljubavni plam kod bogova podjednako kao i kod smrtnika. Naslikan je još jedan njegov oblik koji lukom i strijelom cilja srce mlade Tetide. Treći krilati bog na ramenu pridržava snop drva za potpalu kao simbol ujedinjenosti. Međutim, dva detalja posebno privlače pažnju i povećavaju erotični naboj kojim predstava zrači. Jedan je položaj Peleusove lijeve ruke svega par centimetara ispod Tetidine dojke dok se drugi nalazi u potezu delfina koji svojim repom dodiruje stražnjicu puta koji leži na njegovim leđima. Oba detalja aludiraju na konzumaciju braka koja će uskoro uslijediti.
Aurora i Kefalus zauzimaju prostor nasuprot ove morske scene. Zahvaljujući Ovidiju susrećemo se sa mitom o neuzvraćenoj ljubavi boginje zore Aurore prema naočitom i već oženjenom Kefalusu koji odlučno odbija njene ljubavne nasrtaje. Sila ljubavi prezentuje svoju moć stvarajući haos i mrak u koji svijet tone zahvaljujući zaslijepljenoj Aurori. Demonstracija ove sile je kapriciozna i vragolasta. Prema legendi, olimpski bogovi su morali da se ujedine i priznaju superiornost ljubavi ne bi li spasili svijet od apokalipse, te su uspjeli da obmanu Kefalusa da prihvati Aurorino udvaranje. Iako se u predanju naslućuje srećan kraj, Agostino se oprijedjelio za potpuno drugačiji ton. Aurora se poput zmije obmotala oko Kefalusa i grčevito se drži za njega dok on pokušava da se odbrani. Tijelo njenog muža obamrlo leži podno kočija koje će ga sigurno pregaziti ili možda već jesu. Osjeća se jaka tenzija u vazduhu i posmatrač ostaje da se pita kakav će ishod nositi ova otmica.
Posljednja ali možda i najvažnija Anibaleova freska nazvana je Venera i Anahis. Venera koja je uvijek ta koja svojim činima stavlja na muke ostale bogove i smrtnike dokazuje da ni ona nije imuna na otrov Amorove strelice. Poenta je u Jupiterovoj odluci da čak ni ona ne može da manifestuje svoje vragolije a da ostane nedirnuta. Zaljubljuje se u Anahisa a njihovo ujedinjenje prouzrokovaće rođenje Eneje. Kao Herkul i Jupiter na svojim zasebnim panelima Anahis sjedi opčinjen pred svojom izabranicom. Ponaša se više kao sluga nego kao ljubavnik, uslužno skidajuči Venerinu sandalu. Originalna freska koja se danas može vidjeti prošla je niz izmjena. Na skici koju je Agostino načinio u pripremi, Anahis umjesto sandale skida Venerinu svilenu čarapu. Njeno stopalo lagano i senzualno prelazi preko unutrašnjosti njegove butine umjesto da samo neodređeno lebdi između njegovih nogu. Podsmješljiv ton akcentuje i Eros koji se naslanja na Venerinu nogu i gazi kovčežić na kojem piše GENVS VNDE LATINVM. Rimljani nisu rođeni padom Troje, nečim tako brutalnim i herojskim. Stvoreni su iz ljubavnog čina, nježnog i čuvstvenog događaja kojem je kumovala hirovita Ljubav.
Na kraju, kao zaključak proizilazi sljedeće: iako ciklus Galerije Farneze nema eksplicitan narativ, posjeduje temu koja nedvosmisleno ukazuje na sposobnost ljubavi da poremeti zemaljski i nebeski poredak. Muževni, hrabri Herkul postaje žrtva ljudske potrebe za ženskom nježnošću. Jupiter i Junona pauziraju svoje bračne prepirke da bi se prepustili strasti koju gaje jedno prema drugom. Djevičanska Dijana odbacuje svoj božanski položaj ne bi li se posvetila smrtniku Endimionu a zatim se ponovo spušta na još nižu ljestvicu zarad uživanja koja joj nudi Pan. Merkur silazi na zemlju kako bi dao zlatnu jabuku Parisu kojom će on neposredno uticati na Trojanski rat. Bahus je ekspresija Božanske Ljubavi koja podiže Arijadnu i trijumfuje nad bestijalnom i smrtnom ljubavlju. Polifem je sa druge strane otjelotvorenje te bestijalne i niske strasti koja baca u ludilo. Braća Karači transformisali su temu ljubavi i antičke mitologije u dovitljiv, zaigran, senzualan a opet sirov ciklus vrijedan divljenja.
[1] The Lascive: Agostino Carraci erotic prints as the sources for the Farnese Gallery vault, Waverley Wren Eubanks, B.A. University of Georgia 2008
[2] The Lascive: Agostino Carraci erotic prints as the sources for the Farnese Gallery vault, Waverley Wren Eubanks, B.A. University of Georgia 2008
[3] Prema mitologiji Pan je zaveo Dijanu ogrnuvši se bijelom vunom i tako sakrio svoj pravu, poluživotinjsku formu. U ovom slučaju vuna predstavlja simbol njegove ljubavi koju joj nudi
[4] Jupiter je u rimskoj mitologiji kao i Zevs u grčkoj poznat po mnogobrojnim vanbračnim aferama. Junona tj. Hera na različite načine se svetila njegovim ljubavnicama ali i njemu samom. Prema tome, ovo je slika koja ih predstavlja u rijetko skladnom i harmoničnom trenutku. Moglo bi se polemisati o stvarnim namjerama i osjećanjima koja se kriju iza ove bračne kulise
[5] Dijana je boginja mjeseca I lova. Moglo bi se reći da u epizodi sa Endemionom zov ljubavi djeluje toliko snažno da se i mjesec (symbol Dijane I predmet njene vlasti) mora spustiti na zemlju sa svoje uzvišene tačke I ispuniti želje srca
[6] Isto kao i Dijana na prethodnoj fresci, Ponovno prezentovanje superiornosti ljubavi. Ona se mora slušati, svi ostali zadaci i dužnosti postaju minorni i potiskuju se u drugi plan
[7] „Et Nos Cedamus Amori“ : Observations on the Farnese Gallery, Charles Dempsey, The Art Bulletin Vol. 50 No. 4, pp. 363-374