Ne znam zašto sam imala potrebu da napišem ovaj tekst. Možda zato što sam žena ili zato što sam osjetljiva na svaku vrstu nepravde i povrede osnovnih ljudskih prava. Naime, nedavno je u Americi donijeta odluka o zabrani abortusa u čak 13 saveznih država. Šta to znači? Trudni ste, niste spremni da budete majka, postoje zdravstveni problemi koji utiču na pravilan razvoj fetusa, nemate finansijsku ili emotivnu podršku okruženja, silovani ste. Jebiga, rodićete. Morate! Nemate izbora! Možete da pokušate ilegalno da se nekako iskobeljate iz ove nezavidne situacije ali faktori rizika su previsoki. Od trajnih oštećenja reproduktivnih organa do sepse koja može da vas košta života.
Pomisliće možda neki: „Ma to su ti ludi Amerikanci, kakve to veze ima sa nama Evropljanima (čitaj Balkancima)?“. Možda nema trenutno ali znamo svi kako se u ovom našem dijelu svijeta gleda na abortus. Možda nije ilegalan ali kao da jeste. Od grubosti od strane ljekara koji treba da izvrše intervenciju u državnim klinikama do stigme koju vam društvo lijepi na čelo. Percepcija „tradicionalnih vrijednosti“ je toliko okorjela i nazadna da se ja lično osjećam ugroženo. Ne, djeca se ne prave iz moranja. Ništa ja niti bilo koja druga žena na svijetu ne mora da radi ako ne želi ili nije spremna. Postoji milion kockica koje treba posložiti da bi se zakoračilo u roditeljstvo. Čak i ako sam u dugoj i stabilnoj vezi ili sam se čak udala ne mora da znači da je to „naredni korak“. Ne željeti djecu je pravo svake žene i bolje je nemati ih nego biti loš roditelj. Možda ja nešto pogrešno shvatam ali zar nije poenta proširenja porodice ili kohabitacije upravo ljubav koju gajite prema partneru? Zašto biste pobogu podarili život biću koje je produkt netrepeljivosti i trenutne slabosti koju ste pokazali kada ste jednom spavali bez zaštite? To je okrutno ako mene pitate.
Dalje, šta se dešava u slučaju silovanja? Zar žena koja ostane trudna iz nasilnog odnosa može da voli to dijete? Dovoljno bola je nanijeto u samom tom brutalnom, kriminalnom činu a posljedice poput ove mogu samo dodatno da oskrnave psihu. Mada opet, koji god razlog bio da se donese ova teška odluka (zamislite odluka o abortusu je TEŠKA) to ne treba da se tiče bilo koje vlade. To vam je kao da se država miješa u to šta ćete kuvati za ručak, gdje ćete ljetovati ili s kim ćete se vjenčati. U pitanju su lične odluke i izbori. O kakvim ljudskim pravima govorimo ako se ukida ono glavno: pravo na izbor. I samo mi nemojte doći sa pričom „svako ima pravo na život“. Na dostojanstven i siguran život, da. Na emotivno osakaćen, finansijski nestabilan ne. Takođe, niko ne želi da provede život kao biljka što se u nekim teškim slučajevima hendikepa nažalost dešava. Ako ste „dobri hrišćani“ onda ste valjda protiv svake vrste torture. Crkva takođe može da se nosi sa svojim manipulativnim prijetnjama paklom i kaznama za „čedomorke“. Bolje da se popovi pozabave stanjem sopstvene duše i morala nego što zabijaju noseve u tuđe materice.
Za kraj, ne znam hoću li se nekad ostvariti u ulozi majke. Možda, ako pronađem pravu osobu da mi napravi klince. Ali ne da mi od toga ne zavisi život, nego mi je to pitanje posljednja rupa na svirali. Ako ih ikada budem imala, učiću ih o slobodi izbora. O tome da za sve postoji rješenje i da imaju pravo da misle svojom glavom i slušaju sopstveno tijelo i intuiciju. Ohrabrivaću ih da budu odgovorni, savjesni i pažljivi. Da mudro prave korake koji se tiču njihove dalje sudbine. Međutim, život se ne može isplanirati. Svašta može da iskrsne i da se preokrene. Prema tome, odluke o životu ostavite pojedincima a ne državama. Jer, koliko god neki ponosno referisali o državi kao „majci“, ona je ništa drugo sem administrativnog krila u kojem treba da se osjećamo sigurno i zaštićeno a opet nesputano. Bar se nadam da je tako.