Jeste li bili na HAPS-u? Vjerovatno najčešće postavljano pitanje sredinom aprila u Herceg Novom. Jedna od najpopularnijih manifestacija u našem gradu održava se svake godine od 1995.i ima lijepu i stabilnu reputaciju u kulturnim i umjetničkim krugovima ali i među običnim građanima željnim dobrog teatarskog izraza. Bili smo u opasnosti da se dugogodišnja tradicija prekine usljed pandemije ali srećom radio drame su postale privremena zamjena za ustreptalo gledalište dvorane „Park“. Ove 2022. godine vraćen je stari dobri način uživanja u pozorištu. Hercegnovske aprilske pozorišne svečanosti su trajale od 15. do 30. aprila i publika je imala mogućnost da svaku predstavu ocijeni. Na repertoaru je bilo nekoliko gostujućih pozorišta koja su predstavila svoje ansamble,reditelje i dramaturge sa aktuelnim predstavama koje su većinom odisale kvalitetom i držale publiku „na ivici sjedišta“. Dvije koje su na mene lično ostavile najjači utisak su predstave „U agoniji“ po tekstu Miroslava Krleže i „Lutka sa kreveta broj 21“ po tekstu Đorđa Lebovića. Obje su naišle na oduševljenje i uzburkane emocije gledalaca. Osvrnula bih se najprije na „Lutku sa kreveta broj 21“ pošto su mi utisci o njoj dok pišem ovaj tekst najsvježiji.
Naime, radnja se dešava 60ih godina 20. vijeka u Njemačkoj, i dalje u ožiljcima koje su ostavili užasi II svjetskog rata. Dolazi do sučeljavanja žrtve logorske torture i bivšeg esesovca. Zločinac pokušava da ućutka žrtvu koja ima želju da 20 godina kasnije istjera pravdu i svjedoči o preživljenim užasima. Otvaraju se mnoga pitanja. Da li je podrška najbližih nešto što zaista možemo očekivati? Koliko dobro poznajemo voljene? Kako se zločin posmatra iz ugla žrtve a kako iz ugla agresora? Kao dio publike, osjetila sam snažno, neprijatno stezanje u predjelu srca i stomaka. Bolno je bilo saznanje da se suštinski ništa nije promijenilo kada se uporedi sadašnje vrijeme i ono prije 70 godina. Monolog glumice Jasmine Večanski nikoga nije ostavio ravnodušnim. Njen lik bio je prisiljen na rad u javnoj kući tkz. kući lutkaka u okviru logora. „Ja to nisam radila dobrovoljno!“ vapi Vilma, unaprijed osuđena za „uživanje i povlašćen položaj u odnosu na druge logoraše“. Razotkriva se čitava lepeza licemjerstva društva koje je i danas kao i tada spremno na dobro poznat metod okretanja leđa onima kojima je podrška najpotrebnija. Vilmin suprug Boris je otjelotvorenje onoga čega se svi najviše plašimo: odbacivanja i olakog donošenja zaključaka. Koliko smo samo puta bili u poziciji da kažemo da bismo nešto uradili ovako ili onako. Da bismo prije umrli nego izabrali „poniženje i muku“. Međutim, nagon za preživljavanje je moćna sila. Ona nas vuče, nada nas uvjerava da ćemo se izvući. Na kraju se pojavljuje tužilac koji jedini stoji iza Vilmine odluke da svjedoči. U ljudskoj je prirodi da preispituje apsolutno sve. Koji su njegovi motivi? Slava i bogatstvo koji mu ovaj slučaj može donijeti ili pak iskrena, iskonska borba za pravdu? Tekst je napisan sa dozom univerzalnosti. Unutrašnji i spoljašnji sukobi likova i njihove dileme, emocije i stavovi lako su primjenljivi na sve znane epohe i godine u kojima su bili aktivni bilo kakvi pritisci, napadi ili nemiri. Scenografija je jednostavna ali upečatljiva dok su fizičke odlike likova u skladu sa njihovim karakterima. Sama predstava traje svega sat vremena i 20 minuta ali se prati bez daha. Nisu izostale stojeće ovacije uprkos klecajućim koljenima i slanim obrazima većeg dijela publike.
Za kraj, ako ikada budete u prilici da negdje pogledate ovo izuzetno djelo nemojte je propustiti. Slažem se da nije za one slabog srca ali svakako jeste vrijedan omaž bitnim temama koje se ne oslanjaju samo na puku borbu jedne žene sa bolnom prošlošću već nam pruža mogućnost da kao društvo razmislimo i dođemo do rješenja kako (korak po korak) težiti promjenama.