U trenutku dok pišem ovaj tekstić lijep je dan. Tačno je 3 sata i 13 minuta, 12. marta 2022. Između ostalog i punoljestvo mog mlađeg brata što se i dalje smatra prekretnicom u životu svakog čovjeka ili žene. Postoje 2 vrste proslava ovog jubileja: zakup restorana, trubači, svadbarski kostimi i 50 000 zvanica ili ručkovi sa najbližima. Kunem vam se, ja se svog 18. ne sjećam. Ne zbog pretjeranog unosa alkoholnih pića u organizam već zato što nije bilo ništa posebno. Makar ne kad se uporedi sa ludovanjima nekih mojih prijatelja i poznanika ali to sad nije ni važno. Te godine kada sam „postala punoljetna“ (samo na papiru) počela su moja kolebanja oko izbora faksa. Šta upisati, gdje, kako, da li da ipak napravim pauzu samo su neka od pitanja koja vam pritiskaju čeoni režanj i izazivaju migrene. I iskreno, moja odluka je donesena kao kada birate ružu za 8. mart. Uzmete onu koja najbolje izgleda iako znate da će se skvrčiti i uvenuti u roku od minut. I 4 godine kasnije, evo me. I dalje aktivan student, prosječnog uspjeha, sa propusnicom u sve gradske muzeje i izgovorom za ispijanje šampanjca vikendom uveče kada neko koga znam organizuje event. Sad se sigurno pitate kuda vodi ovaj besmislen uvod. Nikuda, pričaćemo o rokokou i Fragonaru ali kao što ste navikli uvijek mora da se počne nekim pasusom izvučenim iz privatnog života tako da…počnimo prije nego što mi familija koja čita ovo crkne od smijeha.
Žan Onore Fragonar rođen je 5. aprila 1732. u Grasu. Bio je jedan od najistaknutijih predstavnika rokokoa i poznat po svojim ljupkim, galantanim, vještački pozitivnim scenama iz svakodnevnog života i pejzažima. Kad kažem „svakodnevnog života“ mislim na onaj život koji je bio karakterističan za aristokratiju. Teško da je običan osamnaestovjekovni seljak sa periferije Pariza imao luksuz da se zabavlja na izletima i organizuje piknike. Fragonar je volio svjetlost i vibrantne boje. Njegov opus je nježan, sladak, šarmantan i veseo. Sigurno ste ponešto viđali na goblenima i kutijama bombonjera. U Rimu je slikao romantične bašte, fontane, terase a divio se slikarima poput Rubensa i Rembranta od kojih je po stilu bio udaljen nekoliko svjetlosnih godina. Naravno, jedno od najupečatljivijih njegovih djela je „Ljuljaška“. Ta slika mi je neko vrijeme visila kao naslovna fotografija na fejsbuk profilu (dok nisam prodala dušu instagramu koji baguje češće od Simsa 2 iz 2008). Naime, radi se o prikazu mlade žene u ogromnoj pufnastoj ružičastoj haljini koja se ljulja na ljuljašci u nekom šumarku u prisustvu dva muškarca. Pun naziv slike je „Radosne nezgode na ljuljašci“. Vidljiv je slobodan polet djevojke čija je noga podignuta tako da je cipelica skliznula sa njenog stopala i ostala da lebdi u vazduhu. Gotovo potpuno skriven muškarac u sijenci navodi ljuljašku konopcima, vjerovatno pomažući mladoj dami da se zaljulja. Drugi, obučen aristokratski leži na zemlji sa pogledom prema djevojci, odnosno njenoj podignutoj suknji. Prisutne su i statue puta (malih krilatih anđela). Jedna prikazuje puta sa prstom na usnama u znak tišine a druga je sačinjena od dva zagrljena anđelčića. Može se pomisliti da se radi o ljubavnoj aferi, temi koja je u rokokou bila donekle poželjna. Neke pretpostvke i tumačenja ove slike idu toliko daleko da ukazuju na svojevrsni ljubavni trougao između djevojke, njenog starijeg muža koji je ljulja i ljubavnika koji se krije u travi. Prema nekim svjedočenjima, naručilac je prvo „pikirao“ Gabrijela Fransou Dojena da naslika pejzaž sa njim i njegovom ljubavnicom kao glavnim akterima. Dojenu je jadničku bilo neprijatno da se upušta u tako neozbiljan posao pa je tu dužnost prepustio Fragonaru. Ako mene pitate, misje Dojen je bio čovjek od principa i protiv preljubništva što ne možete da ne poštujete. Naručilac je čak zamislio da njegovu gospođicu ljulja biskup ali je Fragonar ipak odlučio da naslika običnog slugu. Bilo kako bilo, tema je vesela, erotična, prosto imate predah od teških biblijskih prikaza kojima nas je kljukao barok. Rokoko je pravac „za uživanje“. Ne možete da čitate između redova jer tog prostora nema. Ono što vidite, to vam je to. Konkretno na „Ljuljašci“ najistaknutija je nježna boja i još nježnija struktura haljine koju nosi glavna glumica u ovoj vrcavoj drami. Ovakve stvari mogli biste da nađete u budoarima recimo ili prostorima namijenjenim privatnosti. Žene u rokokou su sve manje više iste. Lijepe, plave, svijetle puti, bezbrižne čobanice ili dame iz visokog društva. One se odmaraju na pašnjacima ili padaju u zagrljaj svojim zgodnim ljubavnicima koji nenajavljeni upadaju u odaje. Stariji istraživači i teoretičari 18. vijeka smatrali su rokoko nazadnim stilom , nečim što nema vrijednost, što je kičasto i nepotrebno. Pa opet, kako ćemo bez tog prstohvata hedonizma? Možete da gledate na rokoko kao na poseban začin koji dolazi da nas okrepi nakon dramatičnog baroknog iskustva. Kao šećer u prahu na vrhu kuglofa. Tu je da ukrasi ali i pojača slatkoću koja se rasplinjava na vrhu jezika. Kažu mi nekad da sam promašila vijek, da previše fantaziram. Možda su to i Fragonaru govorili. To da je previše ušećeren i neozbiljan. Pa ipak, rokoko je danas priznat i visoko pozicioniran kao posebna etapa u proučavanju umjetnosti novog vijeka. I zato, samo nježno. I prema sebi ali i prema drugima. U ovo naše vrijeme, možda posebno prema drugima.