Ovih dana se trudim da ne palim televizor. Očigledno je da svijet ne može da miruje dugo. Postane dosadno zar ne? Kad je sve relativno dobro, kad počinje kolektivni oporavak od pandemije, kad ljudi počnu da se vraćaju koliko toliko normalnom načinu života ajde na brzaka da otpočnemo treći svjetski rat. Realno, ona dva su bila baš davno. Dajte reprizu pa ćemo dvadesetak godina kasnije polagati vijence i sjećati se žrtava i možda se opet snimi neki omaž Šindlerovoj listi. Ne znam kakav to problem velike sile imaju sa svojim okruženjem i da li je ovo samo još jedna priča o nasilju jačih i većih nad slabijima ali ako je masovno uništenje cilj onda dajem pristanak da se čovječanstvo digne u vazduh. Valjda svaka generacija mora prisustvovati najmanje jednom ratnom sukobu i makar 2 vanredna stanja. Generacijama mojih baba je ovo (ako se ne varam) treća ili četvrta katatrofa koja ih je zakačila, rekord! Drugi svjetski rat, ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, pandemija i sad Rusko- Ukrajinski sukobi. Lijepo bogami.
Sad kad sam se malo izduvala, okrenimo se nečemu malo ljepšem. Ne vedrijem, ali svakako estetičnijem. Htjela sam da obradim neku antiratnu temu pošto je toga u istoriji umjetnosti bilo, posebno u 20. vijeku. Međutim, skrenula sam u nešto drugo. Ruski slikar Ilja Rjepin rođen je 5. avgusta 1844. I smatran je jednim od najvećih ruskih realista. Čak su pojedini izvori išli toliko daleko da kažu da je ono što je Tolstoj u litearturi Rjepin je u slikarstvu. Njegov opus čine velika i važna djela koja su sadržala istorijske prikaze ali nerijetko bila korišćena i u političke svrhe (njegova slika “Burlaci na Volgi” recimo). Rjepin je pozdravio Februarsku revoluciju 1917. koja je bila usmjerena protiv carskog režima ali je bio zgrožen nasiljem i brutalnošću Oktobarske revolucije. On je sa suprugom prije revolucionarnog haosa kupio kuću u jednom finskom gradiću (dok je Finska bila u sastavu Ruske imperije) i tamo su se lijepo uklopili zabavljajući rusko visoko društvo. Međutim, Finska se odcijepila od Rusije 1917. I Rjepin nije mogao da otputuje u Sankt Peterburg povodom svoje izložbe. Kada se čika Staljin dokopao vlasti, njegova vlada je pokušala da natjera Rjepina da se odrekne finskog državljanstva što je on odbio (good for you Repin). Ilja je posjećivao i Ukrajinu i bio očaran njenom kulturom i tradicijom. Slikao je pejzaže i portrete ljudi u tradicionalnim nošnjama. Podržavao je ukrajinske umjetničke škole takođe. U jednom pismu napisao je sljedeće: „Ljubazni, dragi sunarodnici…molim vas da vjerujete u moju privrženost i beskrajno žaljenje što ne mogu da se preselim i živim u slatkoj, veseloj Ukrajini. Volim vas od djetinjstva. Ilja Rjepin“. Mada, da je ovo pisamce poslato ovih godina, jadničak bi sigurno trunuo u Sibiru. Umro je u poznim godinama 29. septembra 1930.
Toliko o našem Ilji, sad malo o Groznom. Ivan Grozni bio je ruski car u 16. vijeku poznat po svojoj brutalnosti i neprijateljskoj nastrojenosti prema…pa svemu zapravo. Njegova vladavina je bila stroga, impulsivna, podnijete su mnoge žrtve njegovom ludilu. Jedina svijetla tačka u tom krvavom režimu bilo je nekih 13 godina braka sa svojom prvom suprugom Anastasijom Romanovnom (ne, nije greška i ne, nije u pitanju najmlađa ćerka cara Nikolaja). Ona je nejgov temperament držala pod kontrolom i za to vrijeme Ivan je vladao relativno mudro, čak i blago kad se uporedi sa kasnijim godinama. Međutim, carica je umrla i ostavila Ivana slomljenog srca i psihe. Nastavio je sa nemilosrdnim smaknućima, sukobima, ličnim terorisanjem sopstvenog stanovništva i podanika ali i preko svojih „savjetnika“ i zvaničnika. Neki izvori tvrde da je bio manijakalno pobožan i da je za vrijeme molitvi udarao glavom u oltar dok se ne povrijedi. Nakon smrti svog „telenceta“ kako je nazivao Anastasiju počele su i sumnje u Boga kog je smatrao „prijateljem“ i onim koji živi kroz Ivana. Bilo kako bilo, nije imao puno nasljednika. Mnoga djeca su preminula u ranom djetinjstvu i na kraju je jedini sposoban da vrši carsku dužnost ostao njegov sin Ivan pošto je drugi Fjodor patio od neke vrste mentalne zaostalosti. I sad dolazimo do momenta koji je Ilja Rjepin utisnuo na platno. Dogodila se žučna rasprava između oca i sina koja je rezultirala ubistvom. Ova slika je, da napomenem i to, izazvala skandal i bila povučena sa jedne izložbe. Naime, u ambijentu carskih odaja vidi se sitan starčić u crnoj togi koji u naručju drži tijelo mladića. Starčevo lice je izbezumljeno. Ono poručuje „Šta sam uradio? Šta sam to uradio?“ Debeo namaz crvene boje sliva se niz sljepoočnicu momka na izdisaju. On je mlad, zdrav, naočit prestolonasljednik koji je imao svijetlu budućnost. Blizu njih je štap kojim je počinjen zločin. Debeli persijski tepisi su izgužvani i naborani. Gotovo je neprimjetna fleka od krvi na mjestu na kom je carević Ivan pao. U pozadini je jedna prevrnuta stolica i nekoliko sanduka. Svjedočimo zatišju nakon bure. Mali prozor u uglu osvjetljava protagoniste ove nesrećne ujdurme i služi kao jedini izvor svjetlosti. Slika pripada realizmu ali mogu se prepoznati i simbolistički elementi. Na primjer, neki istraživači tvrde da se radi o Božijem zakonu „ne ubij“. Takođe, car Ivan je prikazan kao pokajnik. Nije htio da naudi svom sinu, on drhti, ljulja ga u naručju kao dijete iako zna da će svakog časa preminuti. Moguća je poruka da hrišćanska požrtvovanost može oprostiti i najgore grijehe kao što je ovaj. Slika je nekad i politički sagledavana: istorija Rusije biće izgrađena na žrtvi sinova ubijenih od strane očeva.
Nažalost, kao što to često biva slika je 2 puta vandalizovana. Prvi put 1913. kada je proburažena nožem. Kustos galerije Tertijakov u kojoj se tada nalazila bacio se pod voz zbog toga (i onda je Ana Karenjina drama queen, molim vas). Srećom Ilja je tada još bio živ i pomogao je u restauraciji (staložena osoba, vidi se). U oktobru 2013. je ponovo napadnuta. Doduše, ne fizički. Grupa velikih ruskih patriota koja je bila za kanonizaciju cara Ivana je tražila da se ukloni ovo platno iz Tertjakov galerije jer „vrijeđa patriotski duh Rusije“. Tadašnja direktorka je to odbila (hvala nebesima). U 2018. pijani posjetilac je razbio staklo i oštetio sliku, tj. onaj dio koji prikazuje carevića. Probodena je par puta ali srećom lica su ostala neoštećena. Zatvoren je na 2 i po godine a u svoju odbranu je izjavio da je to uradio jer je smatrao da predstava nije vjerodostojna.
Moglo bi se još satima razglabati o svim elementima ovog epohalnog, kontroverznog djela. Međutim, savjetujem da se samo dobro zagledate u iskolačene oči starca i opušteno tijelo njegovog sina. Ako osjetite žmarce, niste jedini. Ako ostanete ravnodušni, nastavite da gledate.
Iva V.