Ne znam kako je kod vas, ali ja lično sam uvijek imala ogromna očekivanja od romantične ljubavi. Znate onaj šablon kada kao klinke odrastamo uz Dizni princeze, bajke, filmove u kojima se veliča moć ljubavi između plemenitog viteza i krhke princeze. Klinke odrastu vremenom i počnu da traže ljubav u praksi. I baš ta praksa pošalje sve dođavola. Nema vitezova i džentlmena. Nema frajera koji će vas u stilu Marčela Mastrojanija ili Hemfrija Bogarta oboriti s nogu. U najboljem slučaju dobićete neku mirnu, dosadnu kolotečinu koju ćete zvati vezom, neko će nekoga prevariti sa napucanom plavušom ili zgodnim Italijanom i dok si rekao keks slušaćete Cher i Air Supply dok ne crknete.
S druge strane, možda vam se posreći pa u jednoj osobi nađete dovoljno ljubavi i strasti za tri života. Ima mnogo lijepih ljubavnih priča i scenarija koji mogu da vas natjeraju da se ponadate kako nije sve izgubljeno. Da li je to slučajan susret na ljetovanju, radnim akcijama ili poznanstvo iz djetinjstva nebitno je. Mili Đole Balašević kaže kako tužnih ljubavi ima ali sjetite se da je ona Anđelija udata za alkoholičara pobjegla u noć sa Lukićem iz prve strofe koji je živio prilično sam. Dobro, dobro dosta patetisanja! Kad već pričamo o ljubavi na blogu za kulturu i umjetnost hajde da se posvetimo tome. Postoji jedna predivna skulptura koja se danas čuva u Luvru. Nosi naziv „Psiha oživljava pomoću Amorovog poljupca“ ili jednostavnije „Amor i Psiha“. Radio ju je čuveni Antonio Kanova. Prikazan je Amor, krilati bog strasne ljubavi, koji je nadvijen nad Psihom (svojom dragom) i daje joj poljubac koji je otima iz kandži Hada i vraća u život. Njene ruke se obmotavaju oko njegovog vrata, poljubac se tek naslućuje pošto im se usne zapravo ne dotiču. Skulptura je optimistična, ljubav pobjeđuje smrt. Ona je jača od smrti. Ali ako zavirimo u mitologiju, vidjećemo da je mrak prethodio srećnom kraju. Tajna romansa, osveta, ubistvo…elementi za pravljenje dobrog broja današnjih ljubavnih drama. Možda bi se neki crtež ili adaptacija ove figure mogao naći na kutiji bombonjera ili na goblenima ali svakako ne postoji ljepši osjećaj od posmatranja osunčanog mermera u sterilnim prostorijama Luvra ili Ermitaža posvećenih neoklasicizmu i romantizmu. Gotovo da poželim da napravim svojevrsni reentactment ove skulpture ako ikada nađem partnera sličnog senzibiliteta, ne zamjerite.
Međutim, jedna druga skulptura u meni budi još veće žmarce. „Zanos svete Tereze“ ili „Ekstaza svete Tereze“ kako god želite (mada se neki moji profesori gnušaju te riječi „ekstaza“, previše eksplicitno ili šta god). U svakom slučaju, majstor Bernini. To vam je onaj tip što je u isto vrijeme i arhitekta i skulptor a bogami je imao i momente baroknog sjedinjavanja više umjetnosti tako da sve liči na predstavu. Tereza je odličan primjer. Nalazi se u crkvi Santa Maria della Vittoria u Rimu. Kad sam jednom bila u Vječnom gradu propustila sam da vidim ovaj fenomen uživo i zbog toga se malkice kajem. Naime, ova kompleksna skulptoralna scena prikazuje anđela koji strijelom probada srce svetice i ona doživljava viziju Boga. Anđeo liči na Kupidona iako je u pitanju hrišćanska tema. Po nekim izvještajima, sveta Tereza je bila stvarna ličnost kanonizovana zbog svoje humanosti i posvećenosti Bogu. U nekim njenim zapisima opisuje kako je za vrijeme jedne mise osjetila kako je nešto probada duboko u srce i da je tada osjetila izvanzemaljsko blaženstvo i neku vrstu „prijatnog bola“. Šta se svetoj Terezi desilo u naučnom i racionalnom smislu ne znamo ali ovaj momenat je još više učvrstio njenu vjeru i ona ga je opisala kao „momenat spoznaje božanske ljubavi“. Sama Tereza je u Berninijevim rukama postala oblak uskomešane draperije sa licem koje krase polusklopljene oči i blago otvorena usta. Da ne bogohulim sada, ali vjerovatno shvatate zašto izraz „ekstaza“ u istorijsko umjetničkim krugovima treba izbjegavati.
Dakle, kroz ova dva umjetnička djela nastala u dva različita perioda i uopše umjetničke epohe uviđamo kako ljubav dobija svoje oblike. Doduše u jednom primjeru je to tjelesna i romantična ljubav a u drugom božanska i hrišćanska. U jednom ljubav oživljava i pobjeđuje a u drugom nanosi bol (ako je vjerovati zapisima svete Tereze prvo je osjetila jak bol pa onda milinu). Pošto je vrijeme proslave svetog Valentina posebno sam osjetljiva na ove i slične teme. Vjerovatno ću biti onaj najgori, najpatetičniji pobornik parole „Vodite ljubav a ne rat“. Jer ljubav ne treba da boli, šta god vam neki govorili. Ako boli, onda možda i nije ljubav. Ali pošto smo navučeni na dramu, suze i toksičnost ‘ajde onda da makar probamo da budemo dovoljno pribrani i sjetimo se s vremena na vrijeme ove gore rečenice.
Poljupci za kraj,
Iva V.